Vladimir Kos
Moje tete
Piše
Vladimir KOS
Povijest zapravo nema mašte, uvijek neki novi dolaze, a oni znani već, odlaze ... o tom povjesničari pišu, umjetnici na krilima mašte rišu, narod pjeva nove stihove na već poznatu glazbu, neke melodije i stihovi poznatih skladatelja nestaju zauvijek. Nakon tih prevrata - nekima je draži izraz preokreta, ostaju sjećanja, snimaju se filmovi, pišu se knjige, skladaju simfonije, a dokumenti se « fascikliziraju « i čekaju u ladicama, da bi « mogli biti stavljeni na uvid « provjerenim kadrovima, u nekim drugim vremenima. Naslušali smo se sintagme – « nije sada vrijeme « /vjerojatno zbog konstantnog nevremena/, a prije « toga « slušali smo na svom Blaupunktu ili Schaub Lorenzu, komornu glazbu iz studija Radio Zagreba, uz obilje operne i simfonijske glazbe, te Andriju Konca, hitove V.Paljetka, jodlanje s Tirola i sevdalinke Mehe Sefića. Nakon « Tri palme na otoku sreće « dobro upućeni slušali su vijesti Radio Londona « s uhom « na zvučniku radija, ne zaboravljajući spikera , koji je ritualno i teatralno – sudbinski započinjao s « govorit Moskva « ... U proljeće l945 – te radijski program je zauzela harmonika uz svesrdnu podršku zborova. Više nije bilo Lojzeka, Tibora, Andrije, Egona, Ljudevita i Milčeka. Njihove stanove zaposjele su nove fizionomije s opravdanjem , da im je to njihova borba dala. U prvo vrijeme nije im bilo lako snaći se u brojnim prostorijama, jer mahovinu nisu našli, pa nisu znali gdje je sjever - da ne spominjemo ostale strane svijeta. U tim, za novopridošle, nikad viđenim prostorima, stanovali su narodni neprijatelji, kapitalisti, buržuji, nepoćudni elementi i kolaboracionisti / s naglaskom na o / . Novi su znali, da se bivši vlasnici ne mogu vratiti, ali ipak su se nelagodno osjećali zbog «prisutnosti» velikog zlokobno crnog, nezgrapnog, misterioznog, drvenog predmeta smještenog u najvećoj sobi ispred kojeg je po pravilu bila klupica presvučena samtom ili crnom , lakiranom kožom. Ubrzo su otkrili, da se na njegovoj velikoj , glatkoj površini, na kraju obloj - može peglati uniforma i šinjel, odložiti komesarska torba, pištolj i automat. Većina stanova na Šalati, Tuškancu i Pantovčaku bila je «zaposjednuta» novim stanarima, vjerojatno i zbog toga, jer su bili u najljepšem dijelu grada, punom «zelenjave», perivoja, ukrasnog bilja, šetališta, prastarih kestenovih šumica u kojima je bilo, moramo to opet reći i - mahovine. Tako su novi stanari u starim elitnim četvrtima ipak imali kakav takav orijentacijski oslonac. Trebalo je svima obznaniti, u novoj postavi igrača, gdje je kome mjesto - oni bivši bi rekli «ko kam spada». Uz vječno prisutnu budnost / neprijatelj nikad ne spava / i kretanjem po azimutu uz pomoć busole tražili su «crvenu nit», stanove i pozicije u društvu su već našli...Moje su tete oduvijek bile dobro usmjerene. Njima je zapad predstavljao još od vremena K.und K. čvrstu, referentnu točku, pa nisu imale s orijentacijom u vremenu i prostoru većih problema. Tijekom prvog svjetskog rata ostale su bez muževa i zaručnika, ali nisu bile same prepuštene svojim sjećanjima, jer su se družile sa Margitom, Melanijom, Otilijom, Adelom, Rezikom i Hildom, a ponekad je na čaj sa kolačićima znala svratiti i Heda. Uostalom Mesnička, Deželićeva i Josipovac, gdje su živjele moje tete, iako u strogom centru grada zračili su mirom, pa su tete spokojno dočekale starost usprkos drugog svjetskog rata, NDH i kraljevine SHS. Tim kraticama je diktat vremena pridodao još jednu -FNRJ. To je značilo da se moje tete moraju ponovno snaći, no ovaj puta bilo im je zaista teško, jer nisu bile «revolucionarno usmjerene» i «klasno osviještene». One su se usprkos poodmaklih godina i bolesti dobro snalazile u svojim stanovima, znale su da je u prvoj sobi alt deutsch namještaj, u drugoj bidermajer, a da je u trećoj glasovir i namještaj iz vremena secesije. Ova zadnja riječ, nije prihvaćena sa zadovoljstvom od novopridošlih, koji su nametnuli bratstvo – jedinstveni koncept života. Ruralci, marxoidno-lenjinističkog usmjerenja nisu htjeli sami plesati u ritmu kozaračkog kola, pa su pozvali «radne mase» da im se pridruže. Na samom početku nije bilo problema, pa su odmah prigrlili svoje zemljake i rođake. Kao znak pripadnosti tekovinama nekoliko godišnjeg boravka u šumovitoj majčici prirodi, uveden je ekološki pozdrav -«zdravo». I tako malo, pomalo usprkos talasanja, «zbijanja masa» i borbe protiv ideoloških skretanja, građani su ostali vjerni svojim tradicionalnim pozdravima – živjeli, servus amice, s poštovanjem, moj naklon, bok...
