Roberta Facchin
Akvareli «Pitanje koje odgovara»
/ Od 03-27.04.2007. /
Piše Tonko MAROEVIĆ
Opredijelivši se za slikarstvo u ranoj mladosti, Roberta Facchin je u svojoj radnoj amplitudi prošla zanimljivim stazama. Bez cjelovitog poznavanja njezina opusa, ovom zgodom se možemo osvrnuti samo na neke postaje prijeđena puta, ali smijemo ipak nedvojbeno ustvrditi kako ju je neprekidno vodila namjera sve veće pročišćenosti i sažetosti izraza, želja sve jačeg pronicanja naravi korištene tehnike (ponajprije akvarela), potreba sve neposrednijeg iskazivanja doživljaja i emocija.
Odgojena u sredini velike likovne kulture i impresivne slikarske tradicije, dio svojega rada posvetila je evokaciji zavičajnih ambijenata ili idealiziranim vizurama starih urbanih cjelina.
Pritom se primjereno poslužila nekim iskustvima srednjovjekovne minijature ili pozadina gotičkih pala i predjela, stilizirajući i skladno ritmizirajući gradivne elemente i čestice koje tvore složenu prostornu rešetku (Castello della Motta). Nimalo nije slučajno da je površinu pretvorila u svojevrsni koordinatni sustav, da je kompoziciju podredila ortogonalnoj mreži poredanih kvadrata i kockica, jer je na taj način uspostavila protutežu inače dominantnoj gipkosti, elastičnosti i protočnosti nježnih mrlja i istančanih kromatskih preljeva.
Nasuprot geometričnosti urbanih veduta i krajolika stoji bujna i gotovo barokna linearna razvedenost vegetabilnih, naročito florealnih motiva. Njezini cvjetni aranžmani imaju polarizirane premise: s jedne strane teže jasnoći ornamenta, a s druge živosti i preplitanju kolorističkih slojeva, sve do njihove valovite vrtložne ekstatičnosti.
Doista, Roberta Facchin se jamačno definitivno prepoznala u pomalo aleatoričnoj disciplini akvarela, pa je zato rado zaigrala na plodnu razmjenu svjesno naznačenih direktrisa i nesvjesno nabačenih dionica kadra. Dapače, organizacionu strogost i inetrijsku sposobnost stavila je na kušnju izazova trenutne reakcije, odnosno odaziva vitalnog slučaja koji se ne dade do kraja kontrolirati. Stoga se čini da je pravo područje za akvarel pronašla u ciklusima vrtova i vode, raslinja i blistavih odraza, ne bez asocijacija na impresionističke prototipove i solucije.
Kao što je motiviku školjke umjela podvrgnuti logici i gramatici kadra, omogućujući tako gotovo glazbene varijacije na temu, tako je i neuhvatljivu i nepripitomljivu narav elementa vode i raskoši bilja često znala ograničiti odabranim radnim pretpostavkama. Primjerice, neke je prizore i sekvence vrta namjerno svela na jednobojne kadrove, to jest viđeno je filtrirala isključivo kroz crvenu ili zelenu optiku...
