Edo Osredečki
POLITIČARI, OPREZ!
/ Riječ je mati čina i maćeha lakovjernih.
U početku bijaše riječ , a zatim bujica obećanja.
Politika je umijeće nemogućeg , ali i pretvorba mogućeg u nemoguće.
Svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima , iako vlast ponekad očekuje i drukčiji izbor. /
Piše
Edo OSREDEČKI
Političari ne mogu birati svoju biračku javnost, jer ona bira njih. U sveopćem metežu političkih modela djelovanja ni naša politička stvarnost nije imuna na pogrješke i vrline što ih ta vrst društvene aktivnosti integrira u svojoj pojavnosti na licu mjesta. Zato, politika kao višeznačni oblik djelovanja u iluziji koju zovemo demokracija, pruža svojim kreatorima, ali i njihovim antipodima nepredvidive rezultate u (post)izbornim aktivnostima. Od politike ne možemo pobjeći, a najmanje oni koji su je izabrali za svoj poziv. Jedan cinik mi je rekao da živi u stalnoj dvojbi: Kvari li politika ljude, ili Pokvareni ljudi izabiru politiku za svoje zanimanje. Ipak, u ovih dvadesetak godina postranzicijske demokracije u našoj sredini prepoznajemo tipologiju koja je obilježila zajedničku stvarnost pri izboru vlastite sudbine jednog malog, ali još uvijek razjedinjenog naroda. Motivi onih koji su se odlučili za ono djelovanje, koje su možda i prije obnašali, ili čak prezirali, ili im je bilo nedostupno, sada su u izboru umijeća nemogućeg bili potaknuti iz više razloga:
• Materijalni probici
• Autonomni izbor slobodnog strijelca/ osobna nezavisnost
• Izbor kao sudbina u zavjetrini zaštićene vrste
Političari u raljama biračke javnosti
Pri pokušaju senzibiliziranja sklone im javnosti, većina onih koja je potekla iz određene brojne društvene skupine, automatski je stekla jači politički naboj nasuprot ostalim skupinama i tako, posredno, ostvarila materijalne probitke za svoj krug i stranku općenito. Dakako, podupiratelji uvijek očekuju (protekcionističku) nagradu za svoje ulaganje, pa otuda i mnoge mutne priče iz tog područja. U pravilu, oni koji se nisu željeli baviti politikom, izabrali su, nehotice, sudbinu da se politika bavi njima. Tako je sve više dolazilo do podjele na MI i ONI, pri čemu je uz svesrdnu potporu medija oblikovana slika pojedinih stranaka, ponajviše kroz osobu vodećih ljudi aktualnih partija. Budući da stvari moramo promatrati kratkoročno, jer u stvaranju društvenog fenomena koji, uvjetno, zovemo demokracija, nismo bili u prilici da nakon Cromwellove žetve u krvi prilikom uvođenja istoga, postupno prohodamo povijesno razdoblje od nekoliko stoljeća. Dogodilo nam se kao u onoj anegdoti u kojoj se čovjek s kontinenta žali Englezu da mu ne uspijeva uredno šišana trava, a ovaj mu odgovara da je i on šiša redovito, ali - već deset godina. Uostalom, osvrnimo se na događaje u Ukrajini, pa da shvatimo da paradigma demokracije nije recept za kuhinjski stol, koji se može rabiti univerzalno i u podjednakim dijelovima u roku od mjesec dana ili godinu-dvije pa da uspije onako kako to, navodno, uspijeva tamo gdje su ju je izmislili. No, i oni koji su patentirali demokraciju, ne izvoze je u Vijetnam, Afganistan, Irak, Iran(?) na način kako je rabe u svojoj kući. Zato su građani s Balkana zbunjeni, podjednako kao i sudionici revolucije ruža ili narančaste revolucije, te inih «revolucija», kad očiju uprtih u vatromet zapadnjačke retorike, očekuju da im političari koje su birali «daju» ono što su obećavali tijekom svoje kampanje. Svijet je već zaboravio besramnu laž predsjednika Busha Starijeg kad je milijunima s tv-ekrana poručio « Gledajte u moja usta – nema više povećanja poreza.», da bi uskoro zatim njegova administracija povećala takse za brojne proizvode na štetu najvećeg broja Amerikanaca. I naši su birači zaboravili isprazne riječi prvih ljudi hrvatske politike, koji su obećavali da će se «standard povećati» od jeseni (koje), ili da će smanjiti PDV s 22 na 20%, a pričalo se i o uvođenju nekakvih jamstvenih kartica itd,itd. Sva je sreća da narod smije pričati viceve na račun političara,a i oni sami to ponekad čine da bi se predstavili na populistički način. No, to je samo privid u imitiranju teorije društva jednakih. Jer u slučaju da netko pretjera prema moćniku, naći će se malo provincijsko sudište koje će, dakako, presuditi protiv slabijeg vicmahera. Usprkos činjenici da mnogi ozbiljniji slučajevi padaju u zastaru, a u praksi se još vrti više od milijun neriješenih slučajeva. Pa onda političari u ime svog naroda prave za račun tog naroda sveopći cirkus zovući upomoć europske činovničiće da bi im isti pokroviteljski spočitnuli kako bi se takvi predmeti trebaju rješavati brže.
Zona sumraka obečavajućih strategija
Nedavno nam jedan od potpredsjednika EU, F. Frattini, spočitava da se moramo popraviti glede našeg odnosa prema korupciji (Slobodna Dalmacija 15.4.07.: «Hrvatima je korupcijasasvim normalna pojava») Eto nam primjera za Bismarckovu krilaticu o umijeću nemogućeg. Jesu li glavni krivci za promicanje korupcije političari ili narod koji ih je izabrao naivno vjerujući da oni mogu ono što su obećali. Zato izvan politike ostaju gospodarski problemi onih trudbenika, koji po socijalističkoj premisi pred parlamentom traže rješavanje svojih problema (osobito zapošljavanja i zagubljenih plaća). Naši političari, kao i većina njihovih kolega širom svijeta, takve probleme ne mogu rješavati i kad bi to zaista htjeli, jer je to poprilično izvan njihove moći i njihove kompetencije. No, kakvi političari takav i narod ili obrnuto. Već sada kolaju priče pojedinih političkih korteša kako imaju spasonosnu ekonomsku strategiju (a oni drugi je, tobože, nemaju) za široke narodne mase. Sve predizborne sezone slušamo balkanske Roosevelte kako se nabacuju domaćim receptima za New Dealove čim dođu na vlast. A onda kad im se posreći da osiguraju fotelje, uglavnom se opravdavaju kako ne mogu popraviti ono što su oni «drugi» prije njih pokvarili. Pametni znaju da na putu tobožnjeg gospodarskog uzleta treba uračunati sve buduće prepreke koje donose nepredviđeni događaji u bližoj i daljoj budućnosti: od nepredvidljivih skokova na svjetskim burzama, zatvaranja plinskih ventila na cijevima u Bjelorusiji, Ukrajini i dr., ali i slabom urodu neke kulture zbog efekta staklenika i slično. Sve u svemu i pučkoškolski obrazovan seljak - građanin koji čita novine mogao bi sačiniti obećavajući program koji će na biračko tijelo djelovati poput čudotvorne pilule za mršavljenje ili vodice za porast kose. Dio širokih radnih masa ne shvaća da su predizborna obećanja priopćena jezikom kondicionala ili futura - neobvezujuća. Rabota sračunatih prijevara zaštitnika demokracije već godinama izlazi na javno vidjelo u izvješću državne revizorice. Jedan broj političara živi od džeparca golemih plaća, dok pravi standard namiču kroz svoja poduzeća koja im tobože vode njihove žene, odvjetnički uredi i sl. institucije. Oni sami su, dakako, izvan toga, a povjerenstvo za sukob interesa ionako ne uspijeva naći ništa lošega u tome, a ako i nađe ne će se dogoditi ništa. I tako svi zajedno padamo u sveopću zastaru (osim rečenog slučaja uvrede djela i lika jednog predsjednika koji je «rasturio Jugoslaviju»), pa se čini da bi sveopći kozmički kaos bez političara donio manje štete nego ovaj koji oni proizvode...
