Dante Alighieri
Božanstvena komedija 21. stoljeća
Zagreb -->Paris -->New York
Virginie Artaud & Marc Pio Maximilien Salvelli
Piše David LAMBERT IRONS
Dojmila me se izreka jednog od autora koja kaže: «onaj koji vidi smisao doći u devet sati ujutro na otvorenje neka dođe, a onaj koji vidi smisao doći u 18 sati neka dođe tada…»
Izložbeni projekt «Božanstvena komedija 21. stoljeća» već u svom nazivu eksplicitno označava da želi promatrati i interpretirati kako modernizam, tako i još «neosušenu suvremenost» kao socijalni projekt koji je jedna vrsta estetskog koda naše suvremene civilizacije.
Dante Alighieri je pisac i političar koji ljudsko djelovanje gleda u sklopu nepromjenjivih moralnih zakona. Izrazio je trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Bio je u isti mah posljednji pjesnik srednjeg vijeka i prvi moderni pjesnik. Upravo ta činjenica je ishodište ovog izložbenog projekta.
Putovanje kroz modernizam i «neosušenu suvremenost». Dakle, ishodište i cilj je sve ono što podrazumijevamo pod pojmom puta i putovanja. Doživjeti, kako jedan autor kaže «šarm sudbine» da se izložbe u jednoj sredini ignoriraju, a u drugoj se nalaze u fokusu pažnje znači zapravo početak putovanja u različitost ovog svijeta. Onaj tko se odlučio pogledati početak izložbe nalazi se pred još jednom odlukom, da li otići do Pariza i New Yorka pogledati daljnji rast i sadržaj izložbe kao što su oba autora odlučila doputovati u Zagreb i započeti projekt.
Zašto baš Zagreb pored tolikih gradova? Jer pored tolikih gradova autori upravo u tom gradu imaju nešto zajedničko, a to je da su u njemu doživjeli nešto što se događa samo jednom u životu, a to su njihove prve samostalne izložbe.
Inače, oboje su rođeni u Parizu. Dakle i ovdje nailazimo na put i putovanje kroz različitost. Događaj prve izložbe u vremenu koje prolazi ne znači ništa ako ne postoji kontinuitet. S pariškog stajališta New York nije samo motiv turizma, već je kod pariških umjetničkih naraštaja odlazak u taj grad dio opće kulture. Koliko su Pariz i New York udaljeni čitavim oceanom, toliko su spojeni mnogim kulturnim, a napose izložbenim projektima.
Mnoge pariške galerije izlažu u New Yorku o obrnuto. Dinamika cirkulacije umjetnika je kao da se radi o dobrosusjedskim gradovima koji su stvoreni jedan za drugog. Nema mjesta na ovom svijetu na kojemu se ne otvaraju izložbe. Po čemu bi onda ova izložba ili bilo koja druga bila posebna ili suvišna? Po čemu bi ona trebala imati puno ili vrlo malo publike? Danteovo djelo nas vodi na put kroz različitosti pakla, čistilišta i raja. Ovaj projekt nas vodi na put kroz tri grada. Svaki grad ima svoje dijelove čistilišta, pakla i raja. Gradove čine ljudi. A grad kao takav odražava ljude koji u njemu žive. Ali ova izložba nas zapravo paralelno vodi i kroz takozvane introvertne gradove naših duša što u sjaju ili mraku naših života i životnih situacija rastu ili propadaju.
Što raširenih bulevara spajaju naše staze života ili što urbanocidom rastavljaju protoke životne cirkulacije stvarajući nove zidove dehumanizacije i socijalnih opakosti svih vrsta, naziva i kauzaliteta…
Jadan ovaj svijet koji samo jedan dan slavi Božić ili Uskrs, a ne uviđa da je Božić ili Uskrs svaki dan na ovoj čudesnoj zemlji. Jer istinski raj može biti već ovdje i sada, a ne uvijek negdje drugdje, dalje i poslije…
Autori ovog projekta kroz svoja umjetnička, izložbena i životna iskustva u Zagrebu, Parizu i New Yorku daju nam sintezu putovanja kroz različite stvarnosti i konkretnosti našeg svijeta u obliku vizualnog vokabulara slika, fotografija i kolaža te kroz video film koji će se snimiti u tri grada.
To je sinteza svijeta koji se ne nalazi samo oko nas, već i u nama.
Tog našeg jednog i jedinstvenog svijeta kojeg sada imamo i koji sve više ovisi o nama, ne samo kakav će biti, nego i da li će ga uopće biti… Tako ovaj projekt raste, penje se od Zagreba preko Pariza do New Yorka, «najviše jabuke na svijetu» mada se nalazi na razini oceana.
«Izložba je hommage profesoru Ricardu Licatu s Nacionalne pariške likovne akademije. Semestarski radovi koji su svojevremeno rađeni na temu Božanstvene komedije nisu očuvani (inače bi također bili izloženi). Ali, sjećanje na izvanrednog čovjeka i profesora jesu…»
