Šarm starog fotografskog stakla
Vladimir Kos
Fortunae filius
Piše
Vladimir KOS
Uvjeravaju nas, da nam je krasno, ali mi u to ne vjerujemo, vjerojatno bi nam trebalo ugraditi «chip sreće», da lebdimo po zelenoj tratini bajkovite obećane budućnosti s pčelicom Majom i bubamarama. Bajke su lice, a istina je naličje mikrofonskih priča za malu djecu i njihove roditelje. Djeca ionako više vole vile i vilenjake s ponekim zmajem, koji leti kao pas čuvar iznad zamka «crnog viteza». Zna se da je svatko kovač svoje sreće, tako kažu... Stari latini su rekli « ... felix qui nihil debet ...» - sretan, koji ništa ne duguje / to je već bliže istini/. Dobro je biti na pozitivnoj nuli, mirno se spava. Roditelji su nas uvjeravali da je sretan tko je naučio živjeti zadovoljan s malim. Neke nove generacije, stvaraju model svoje vlastite sreće tjeran vlastitim adrenalinom i pogledom na ekrane elektronskih «igračaka» u kojima se zrcale tuđi životi, misli, pogledi na svijet, iskustva, znanja i životne matrice. Bake i djedovi traže utjehu, nadaju se i vjeruju, a unuci fantaziraju gonjeni imperativom sreće u osami virtualnog svijeta. Oni su samo ljušture koje bauljaju virtualnim putovima interneta, televizijskih komercijalnih programa, «pucačkih igrica», mobilea i «chata». Malo tko je ovisan o poslu, «in» je alkohol, droga, sex i brzina. Takvom «igraču» je «cool» voziti «mrcinu od motora» punom brzinom u zavoju, pridržavajući se za mobitel, jer baš tada mora nekome nešto priopćiti. Ne treba smetnuti s uma da «pravom igraču» nedostaje kaciga na ćelavoj tintari - vjerojatno zbog ukupnog dojma, cinici bi rekli «umjetničkog». Nije važno zvati se Ernest, treba preći barijeru staklenog kompjuterskog zaslona i postati sudionikom virtualnog svijeta. Orgazmičko zadovoljstvo krije se u samoj mogućnosti vrludanja po internetskim bespućima i korištenjima omiljenih sadržaja. Tehnološki ovisnik ne može kontrolirati svoje ponašanje , on naprosto mora biti u svom okružju, a to nije prostor u kojem diše. To nije Voltairov svijet slobode u kojem kreativni duh može nesputano djelovati usprkos četiri zatvorska zida. To je svijet depresivaca koji su na svojoj splavi Meduze usred oluje potražili utočište u artificijelnom, virtualnom svijetu. Sve je u životu zapravo stvar izbora. Svakome nešto smeta. Nitko baš nije u potpunosti zadovoljan...
Lošim muzičarima najviše smeta dobra svirka njihovih kolega u orkestru. Uspješnom generalu rat, u kojem je poginulo /po njegovom mišljenju/ premalo ljudi, nije bio pobjeda. Slikaru uz njegove kistove, artritis i boje najviše smeta ružni model. TV urednik «od značaja», sumnja u svaki događaj tako dugo dokle ga ne objavi u «svojem programu». Dakle, sve je relativno , ali ne mora biti i «crno» , jer je naprimjer beskućniku i pseća kućica –garsonjera, naravno bez rotweilera ili možda doge...
