Vinka Mortigjija Anušić
Klasična ozbiljnost crno-bijelih grafika
Piše Višnja Slavica GABOUT
U suvremenoj grafici, u kojoj danas počinju prevladavati novi – digitalni i elektronski mediji, sve manje je autora koji se izražavaju čistim, tradicionalnim grafičkim tehnikama. Jer nove tehnologije proširile su pojam grafike na područja ranije gotovo nezamisliva, dopustivši joj da se protegne i uvuče i u druge likovne discipline, da se sučeljava s njima na novi način, pa čak da se s njima i preklapa. I da tako razmakne dotad svoje strogo određene granice, okrećući se novome načinu percepcije i drukčijem očištu, unoseći drukčije vizije, drukčije poetike i drukčije koncepte. Unutar tih sad raznorodnih «orkestracijskih tonaliteta» ovoga medija, ponekad je već teško u nekom objektu, video – artu ili instalaciji jasno razaznati i definirati grafičku misao, grafičku interpretaciju, grafički koncept, a posebno onaj specifični grafički senzibilitet. Jer u spoju medija i disciplina grafika je danas često tek nadgradnja nekom drugom mediju. Ili mu se približava u tolikoj mjeri da se s njim isprepliće u izričaju. Ipak, ima još autora, rasnih grafičara, koji neobično cijene tradicionalne aspekte grafičke umjetnosti. Koji uvažavaju i ne ignoriraju znani karakter grafičkoga medija, ističući ga u svome djelu - čak i onda kad se vrlo suvremeno izražavaju. Ljepota i izazov tradicionalnih grafičkih procesa tako i dalje ostaje – i vjerojatno će ostati živjeti u suvremenoj umjetnosti, bez obzira na stupanj avangardnosti izričaja. Vinka Mortigjija Anušić jedna je od onih autorica – grafičarki koja se vjerojatno nikada neće odreći svoje ljubavi prema klasičnoj grafici i jednoj od njezinih tehnika : linorezu. Ali ona je isto tako i grafičarka koja će u ovoj tradicionalnoj grafičkoj tehnici uvijek znati raditi na svoj način nekonvencionalno, dotičući suvremene likovne trendove i povezujući linorez s drugim likovnim medijima i s drugim likovnim disciplinama – kao ovdje s kolažom, kako bi u svoje radove unijela nove i drukčije načine iščitavanja. Dakako, okosnica njezina likovnoga razmišljanja uvijek će biti grafički sustav i uvijek će biti zvučan govor linoreza, sa svim specifičnostima ručne izrade njegove matrice, izazovnošću ručnoga otiskivanja njegovih malobrojnih grafičkih otisaka elementarnim alatom i unikatnošću svakoga takvoga otiska. Jer tako u ove autorice sve i započinje: s klasičnom ozbiljnošću crno-bijelih grafika (koje nerijetko ona i ostavlja takvima - čistima i netaknutima, kako bi očuvala snagu vizualne sugestivnosti oštroga ureza linoreza). Kad međutim u grafiku odlučuje uvesti kolaž pun boja, tad i linorez rasplamsava bojom - sjajnom i otvorenom; blještavom i zvonkom; pulsirajućom i svježom. Nadodajući mu kolaž, autorica u kadar unosi nove vizualne senzacije, ali i nove prostorne i vremenske dimenzije. Kolaž uvijek zbilju čini i stvarnom i nestvarnom. On pomiče percepciju na jednu drugu razinu i slaže novi vizualni poredak u novome prostoru, s novim značenjem. Međutim, grafički princip u radovima Vinke Mortigjije Anušić ipak ostaje potka; ostaje u srži i temelju cijeloga pristupa i cijele kompozicije, disciplinirajući svu naizgled «kolažnu razigranost». Tako je tu sve ono što se čini igra slučajnosti i razbarušeni «nesustavni sustav», ustvari njezin razrađeni grafički sustav, u koji se pomoću kolaža uvodi novi perceptivni otklon i novi odnos prema prostoru. Prostoru koji je kolažom fragmentiran i dekomponiran, a onda ponovno posložen u nove odnose. Pojavljuje se izazovna percepcijska zagonetka: dokle seže realnost, a odakle kreće fantazmagorija? Jesu li pred nama kaleidoskopske igre, ili tlocrti nekih imaginarnih gradova? Jer kolažne forme Vinke Mortigjije Anušić ponekad se čine tektonski čvrste, a ponekad kao da se, slučajnošću, same od sebe organiziraju, čas se rojeći, čas rasipajući, stvarajući fascinantne priče...
