Uvodnik
Šarm starog fotografskog stakla
Nikola
Tehnološki napredak čini nas ovisnima, danas o ovim, a sutra o nekim novim digitalnim pomagalima, tako da im je teško iz mjeseca u mjesec ući u trag i iz dana u dan pratiti tehnološke trendove. Nekad smo, naprimjer, slušali ploče i snimali kasete, nakon toga uslijedili su CD-ovi, a danas je sve u neopipljivom i prestižnom MP3 formatu. Nekad smo razvijali filmove i lijepili slike u albume, nakon toga počeli smo se dičiti našim digitalnim fotićima i mobitelima s kamericom, a danas nam se sve manje dâ snimati fotke na CD, a da ne govorim o tome kada smo zadnji put neku fotku s CD-a imali vremena razviti i zalijepiti je u album. Nekada smo sav taj futurizam imali na dlanovima – u obliku knjiga i stripova, i na velikom platnu. Velikim smo očima gledali daleko u galaksiju, želeći biti ravnopravan dio nje te sanjajući još mnoge druge kojih nismo bili svjesni. Danas živimo brzo, pojednostavljujemo stvari, ali nam stvarnost postaje sve manje opipljiva, a sve više nalik na život u nekoj svemirskoj postaji, dok unatoč jednostavnosti vremena imamo sve manje. Još malo pa će i aviokompanije propasti jer će se netko sjetiti da bi se svaki čovjek mogao osobno teleportirati iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, a vjerojatno i s planeta na planet. Budućnost nam vjerojatno donosi turističke agencije za grupnu i individualnu teleportaciju. Bez tehnoloških inovacija više ne možemo ni trenutka, pa i sami već pomalo nalikujemo na hodajuće robote pune informacija, poslušne, podložne naredbama tržišne utakmice kapitalizma i bezosjećajne, konkurentne i uvijek spremne na globalni darvinizam, da ne kažem kanibalizam, ali ni taj termin ne bi bio pogrešan. Glasovi ljudi postaju ujednačeni, izrazi lica sve manje izražajni dok hodajući ulicom sa slušalicama i mikrofonom dogovaramo s nekim novi unosan posao ili čašicu osvježavajućeg razgovora.
Ipak, sretna sam što smo rođeni u vrijeme kada, unatoč ljubavi prema draguljima, ljudskost još uvijek postoji i kada još uvijek u gradskoj vrevi možeš sresti nasmijano lice, neopterećeno probitkom na paukovoj mreži punoj raznih kukaca, preživljavanjem i gaženjem drugih ljudi na putu k uspjehu. Još uvijek na ovome svijetu ima divnih ljudi koji zaslužuju svu našu pažnju i svu našu ljubav. Oni se ne srame biti djeca cijeloga života. Oni se ne žele prestati igrati. Oni žele biti iskreni i pred njima je zbog toga sve vrijeme ovoga svijeta, čak i onda kada se nekome čini da ga možda i nemaju previše.
Jedino ljudskost može pobijediti prolaznost. Jedino čovjek može rastaviti stroj koji je osmislio. Mi stvaramo ovaj svijet, stoga se nemojmo žaliti zbog globalnog zatopljenja, efekta staklenika i prijetnji novim ledenim dobom koje će uslijediti nestankom i potpunim prekidom kružne atlantske struje te pretvoriti u led sve što smo tisućljećima gradili i stvarali. Sami smo krivi zbog tih klimatskih anomalija i bunta prirode. Ona ne govori, ona djeluje. Ne možemo od prirode očekivati ljubav ako je obasipamo nebrigom i nepoštovanjem. Dugovi se naplaćuju na ovaj ili onaj način, ali se uvijek naplaćuju. Čahure sebičnosti i pohlepe u koje smo se zavukli koštat će nas novih iznenađenja. Nije potrebno biti prorok da bi se vidjelo kamo ide ovaj svijet.
Globalna ekonomija i politika donijet će korist samo onima na vrhu piramide moći, baš kao i globalni resursi. Što će u svemu tome biti s nama, koji smo u usporedbi s tim moćnim i nedostižnim lavovima i tigrovima iz njihove perspektive tek neznatni kukci u mrežama lokalnih pauka, ne znam, ali ako pomislim na hranidbeni lanac nije mi lako i prođe me blaga jeza, a sve zbog naše krajnje nebrige i neodgovornosti za vlastito dostojanstvo koje bismo trebali ostaviti u naslijeđe budućim generacijama. Unatoč svemu tome na čudan način uživam u toj spoznaji kako biti mali i neznatan kukac u neprimjetnom kutku velike piramide, koji ne čini nikakvo zlo, nego samo pomaže obnavljanju i postojanju prirode, možda i nije tako loše. Jesmo, mala smo zemlja, pa što onda? Sprječava li nas to da budemo uspješni?
Ima nas malo, pa što? Ali nas ima – i to je nešto. Na žalost, većina ljudi izgubila je razum, ali neki ga, na svu sreću, još uvijek imaju bez obzira na težinu uvjeta u kojima žive. Vrh uživa u svjetskoj boli na svoju korist, sredina o njoj promišlja, a dno je proživljava. Dan se po jutru poznaje, kaže narod, a svijet u kojem živimo po svakodnevnim pričama iz života malih ljudi koje ne možeš vidjeti u izrežiranim reportažama na televiziji ili pročitati u plaćenim i naručenim novinskim pričama. U njihovoj čistoći vidim spas od sve prljavštine koja je isplivala na površinu našega društva.
Nedavno sam tako u jednom lokalu upoznala divnog čovjeka, zaštitara. Nikola mu je ime. Po struci je strojarski tehničar koji za svoj posao visokog rizika ima plaću samo 2.700,00 kuna, a čija majka, iako bolesna, radi kao sobarica u jednom jadranskom hotelu za samo 2.000,00 kuna mjesečno. Životna realnost koja ga trenutačno zapljuskuje ne sprječava Nikolu da vjeruje u bolje sutra. Plemenit, obrazovan, pametan, naočit i skroman mladić, razvukao je svoj osmijeh od uha do uha i rekao mi kako unatoč svim lopovlucima i nehumanostima kojima smo okruženi čvrsto vjeruje u to kako jedino poštenje može čovjeka učiniti istinski sretnim. Taj susret ispunio me nekom posebnom radošću i srećom. Stisnuli smo si ruke i poželjesmo jedno drugom sretne putove života.
To je jedan od onih susreta u kojima razmijeniš životne istine i kreneš dalje svojim putem, ne znajući hoćeš li tu osobu ikad više sresti. Vjerojatnost za ponovni susret s tim ljudima vrlo je mala, ali su uspomene i poruke koje ti putnici nose upečatljive i trajne. Obiteljsko okruženje u kojem živimo i unutar kojeg s našim najmilijima dijelimo dobro i zlo, s vremenom postaje sastavni dio nas. Kolijevke naše sigurnosti obično, osim u obitelji, gradimo susrećući izvan obiteljskog okruženja uvijek nove ljude od kojih neki kroz te susrete postaju naši prijatelji i svjedoci našeg postojanja i trajanja na ovome svijetu... A ljudi koje susretnemo samo jednom u životu poneki put znaju biti donositelji dirljivih i plemenitih životnih poruka koje se ne zaboravljaju te na vrlo snažan način svjedoče o prolaznosti od koje toliko strepimo.
Kako je divno sresti poštena čovjeka i odmah bez razmišljanja znati da on to doista jest. Pravi je blagoslov odmoriti svoje misli na proplanku mira i poštenja, usred pokvarenosti i zavisti koja danas vlada svugdje oko nas. Sigurnost naše zemlje upravo bi trebala biti povjerena ljudima sličnima Nikoli. Oni su naša budućnost koje smo se bezrazložno odrekli poklanjajući mikrofone i medijski prostor ljudima koji to ni po čemu nisu zaslužili. Ljudi poput Nikole su naš istinski glas, glas našega naroda koji, na žalost, ne čujemo, a koji je toliko jasan i čist kao jutarnja rosa. U njemu nema laži, hipokrizije, pohlepe, taštine i svega onoga čime smo svakodnevno obasuti.
U tome su glasu odgovori na sva pitanja koja se bojimo sami sebi postaviti, a koja lebde negdje u zraku dok jurimo tko zna kamo i zbog čega, u susret svijetu kojim će upravljati i koji će čuvati roboti. Od koga će nas to štititi roboti zaštitari, ako ne od nekoga po svemu suprotnom od njih, a to je čovjek...
No, možda će se roboti budućnosti strogo držati Asimovljevih zakona robotike koje bi svi roboti trebali poštovati, a to su:
0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću ili nedjelovanjem dopustiti da se čovječanstvu naškodi.
1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće ili svojom pasivnošću ili nedjelovanjem dopustiti da se to dogodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.
2. Robot mora slijediti naredbe koje mu čovjek daje, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.
3. Robot mora štititi svoju egzistenciju, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.
U Velikoj Britaniji užurbano se kroje zakoni koji se tiču postupanja ljudi prema robotima i obratno te svih mogućih prava robota, od prava na samoodržanje, osobno usavršavanje, imovinu, do nasljednih prava u odnosu na vlasnika. Grupa ljudi u SAD-u već je navodno osnovala udrugu za prevenciju okrutnosti prema robotima. Sigurna sam da to nije sve.
Da, budućnost bi mogla donijeti sasvim konkretne društvene probleme našoj okrugloj zajednici, zbog naše silne težnje da dotaknemo svemir...
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
