Šarm starog fotografskog stakla
ŠARM STAROG FOTOGRAFSKOG STAKLA
/15. 02. – 08. 03. 2007./
Piše Marija TONKOVIĆ
Na prijelomu devetnaestog u dvadeseto stoljeće amatersko bavljenje fotografijom bilo je izuzetno popularno poglavito u višim društvenim krugovima. Ovi dobrostojeći «hobisti» odaju se fotografiji iz strasti, osobnog, odnosno privatnog zadovoljstva. Upravo zbog tog karaktera privatnosti, povijest starije fotografije još uvijek je otvorena pozitivističkim dopunama i reinterpretacijama. Mogućnosti slučajnog otkrivanja nepoznatih djela, koje će ju nadograditi, vrlo su velike. Amaterska fotografija sama po sebi puna je poticajnih socioloških i psiholoških implikacija. Pokazuje prihvaćanje i širenje novog medija, usavršavanje njegove tehnike, a time indirektno kulturnu pa i tehnološku razinu sredine. Ove osobne, privatne i neobavezne slike obogaćuje naše sjećanje estetskim i dokumentarnim sadržajima. Kroz efemerne fotografske detalje moguće je s margina iščitavati neobično živopisne podatke. 
Upravo je tako neočekivano iz «anonimne povijesti» izronio dosad nepoznat i iznimno obiman fotografski opus iz jedne samoborske obitelji. Prema predaji snimio ga je početkom 20. stoljeća odvjetnik Marko Bahovec. No i ovom prigodom se pokazalo da su sjećanja i usmena predaja nepouzdan izvor. Arhivskim istraživanjem utvrđen je pravi autor fotografija, Markov brat Franjo.
Josip Horvat, pasionirani kolekcionar otkupio je od nasljednika cijeli kofer foto pozitiva i nešto negativa na staklenim pločama, zajedno s originalnim stereoskopskim aparatom za pregledavanje snimaka. Ponosom sakupljača hvalio se svojom nabavkom, sve dok djelo nije zaintrigiralo predgovornicu ovih redaka. Već letimičan pogled dao je naslutiti da se radi o dragocjenom nalazu. Kako se uglavnom radilo o staklenim pozitivima bila je nužna tehnička obrada.
Razotkrio se tako uz fotografije i autor kao pripadnik jednog zadivljujućeg i iščezlog «jučerašnjeg svijeta», koji se odvijao u elitističkoj klimi. Prakticiranje fotografije uz nužne ekonomske mogućnosti zahtijevalo je i vrhunsku kultiviranost, koja se stjecala u bogatim privatnim knjižnicama te na brojnim putovanjima od Bliskog istoka do Amerike, koja je također zabilježio. Širok raspon tematskih i vizualnih sadržaja restaurira njegov životni okoliš. Za ovo prvo predstavljanje iz zbirke od preko dvije stotine «stakala» napravljen je sužen tematski izbor, istovremen i sukladan izgradnji trase popularnog Samoborčeka: Samobor – Zagreb.
Široki motivi zagrebačkih trgova, vreva i ulica, prvi Zborovi, koji su se održavali na početku Martićeve ulice, smjenjuju se s umilnim samoborskim gdje se isprepliće urbano stanovništvo sa seoskim. Rekonstruira se i način obiteljskog života. Hedonističko otkrivanje prirode i športa tipičnog za secesijsko razdoblje. Igra se tenis na privatnom terenu prvom u Samoboru, planinari, i pliva. Zasićenih interijeri bogato opremljeni u historicističkom makartovskom stilu imaju pak karakter intimnih zapisa; obiteljska druženja, kartanje, biljar.
Posebnu cjelinu rijetku u hrvatskoj fotografiji predstavlja ciklus ženskih aktova, ostvaren u maniri suvremenog mu slikarstva. U njima nema ničeg lascivnog, opscenog. Sve isijava naprosto obostranim uživanjem kako u samom činu fotografiranja, tako i u poziranju. Da se ne radi samo o pukom amaterskom bilježenju vidljivo je iz pažljivog kadriranja. Autor često namjerno lovi svoj odraz u ogledalu, ili sjenu na podu, otkrivajući nam tako i svoj fizički lik vitalnog i korpulentnog pedesetogodišnjaka. Prema rijetkim sjećanjima Franjo Bahovec slovio je kao čudak, no tako se često kvalificira sve «lučonoše»...
