Šarm starog fotografskog stakla
Jozo Kljaković
U kliještima dvadesetog stoljeća
Piše Rade JARAK
Jozo Kljaković jedan je od najzanimljivijih protagonista hrvatskog likovnog i društvenog života tijekom dvadesetog stoljeća.
Njegova je sudbina, iako u općim crtama slična mnogim drugima na ovim prostorima, ipak sasvim izuzetna. Kljaković je prije svega mnogo putovao, prešao je Europu i Balkan uzduž i poprijeko i to više puta. Njegov je životni put krcat različitim gradovima i mjestima diljem čitavog svijeta. Družio se s mnogim protagonistima umjetničke i političke scene.
Upoznao je dadaiste, ali i srpske graničare; susreo je Picassa i nadrealiste, pričao je sa Supilom, Stravinskim, Klimtom, Bukovcem i mnogim drugima.
Bio je pravi svjetski putnik, «građanin svijeta», čovjek širokih nazora, koji je participirao u mnogim povijesnim događajima i bio svjedokom iz prve ruke.
Mnogo toga se može pronaći u njegovoj autobiografiji «U suvremenom kaosu».
Rođen je u Solinu 1889. godine gdje se igrao na razvalinama rimske Salone.
Don Frane Bulić često je navraćao u kuću Kljakovića, a mali je Jozo pored te bogate povijesne građe, usred koje je odrastao, upoznao život vranjičkih ribara i solinskih težaka. Kao dijete crtao je po zidovima vlastite kuće, te je - uz pomoć don Frane Bulića –uspio nagovoriti oca da ga upiše na studij u Prag. Nije to prošlo bez peripetija, da bi uvjerio oca – koji je s početka bio protiv umjetničkih studija - morao je čak napustiti školu jedno vrijeme. Također Carsku i Kraljevsku gimnaziju bio je prisiljen kratko napustiti zbog jedne po vlast provokativne povorke maškara koju je organizirao tijekom poklada u Splitu. Priklonio se duhu koji je vladao u Hrvatskoj pod vlašću Austro-Ugarske, kriticizmu koji je bio usmjeren protiv Beča, slavenskom buđenju, želji naroda za samostalnošću i slobodom. Na studijima obilazi profesore, visoke škole i akademije. Nigdje se ne zaustavlja, ne prije nego što sve vidi i iskuša: u Pragu ulazi u atellier Bukovca, u Beču traži da ga primi Klimt, u Švicarskoj traži Hodlera. U međuvremenu, između dugih putovanja srednjom Europom i Italijom, otkrio je i zavolio Zagreb, ilirski duh koji je tada vrio u mladeži.
Tu susreće Meštrovića, s kojim ostaje vrlo blizak čitav život.
Svoju prvu skupnu izložbu ima u Zagrebu 1910. s grupom Medulić, i poslije toga u Rimu, skupa s Meštrovićem, na Međunarodnoj izložbi 1911. godine.
Bila su to burna vremena pred Prvi svjetski rat.
Odjednom, kao da zaboravlja na umjetnost, odlazi u Srbiju i ponesen iluzijom o ujedinjenju posvećuje se konspirativnim zadacima.
Ali, prvo mora otići na obuku: služi jedno kratko vrijeme u karauli na srpsko-turskoj granici. Tortura i ubojstvo nekog turskog špijuna («bašibozluka»), na samoj karauli -koje spominje u svojim memoarima - nagone ga da se zamisli nad tom na brzinu donešenom odlukom. Vraća se natrag. Nešto nakon atentata na bana Cuvaja, dobija poziv za austro-ugarsku vojsku, odredište Zadar, ali nakon susreta sa Supilom u Rijeci, bježi za Srbiju. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, proživljava «albansku epopeju».
Usred kaotičnog povlačenja srpske vojske i civila kroz Albaniju, shvaća da je u nečemu pogriješio i kao da mijenja mišljenje. U Lyonu priprema izložbu jugoslavenskih slikara i kipara. Ljuti se kada u prvi plan dolaze narodne nošnje, umjesto slika i kipova. Spominje zanimljiv podatak da je Nikola Pašić nakon sastanka sa Trumbićem u Ženevi, kad su formirali vladu, «izgubio» zapisnik za vrijeme noćne vožnje vlakom do Pariza. Razočaran u politiku, vidjevši u budućoj zemlji početak novih problema, a ne rješenje starih, odlučuje se baviti samo umjetnošću.
Upoznaje radove Marcela Lenoira i Maurice Denisa, te odlučuje naučiti tehniku fresko slikanja. Njegove sklonosti usmjeravaju se prema religioznoj umjetnosti, prema novoj likovnoj interpretaciji religiozne umjetnosti, koju smatra vrlo zapostavljenom unutar moderne. Njegovo slikarstvo može se u grubo podijeliti na tri tematska ciklusa: religiozni, kršćansko povijesni ciklus; zatim reminiscencije na djetinjstvo, prožete klasicizmom (ova se tema najviše svidjela De Chiricu) s nekoliko autoportreta i obiteljskih portreta; te ironijski komentar političkih i umjetničkih voda.
Sposoban, inteligentan i društveno aktivan susreće sve vodeće umjetnike toga doba u Parizu i Švicarskoj. Međutim ostaje hladan prema avangardnim pokretima, iskazujući sumnju u njihove vrijednosti i domete. Usmjerenost ka tradiciji obilježila je njegovo slikarstvo. Dok kod Lenoira studira fresko slikarstvo, dobija poziv iz domovine: postavljen je za profesora na zagrebačkoj Akademiji umjetnosti, 1922. godine.
Između dva rata, u domovini puno radi, najznačajniji je fresko ciklus u Crkvi svetog Marka, na Gornjem gradu. Također radi u Biskupiji kod Knina, freske o kralju Zvonimiru, uništene tijekom drugog svjetskog rata od strane četnika.
Sentimentalno vezan za rodni kraj, izrađuje freske i u Crkvi svetog Martina na Vranjicu. Pored religioznih ciklusa i slika iz hrvatske povijesti, Kljaković je slikao i elegične slike sjećanja na vlastito djetinjstvo (Vranjic, Izvlačenje mreža), prožete stanovitim neoklasicizmom u građi figura. Također, imao je žicu za društvenu i političku satiru i alegoriju. Kuriozitet su njegovi slikarski komentari i alegorije, u kojima je prilično lucidno i britko iznio vlastitu skepsu prema relativnosti političkih stavova i umjetničkih moda. Izbijanjem Drugog svjetskog rata, gubi akademski status, a pod optužbom da radi protiv države, skupa s Meštrovićem završava u zatvoru. U zagrebačkom zatvoru, u teškim uvjetima, ostaje nekoliko zimskih mjeseci.
Psihički i fizički načet nakratko gubi vid - što je dodatni šok jer se radi o slikaru.
Nakon kućnog pritvora, Pavelić ga poziva na audijenciju (bilo je to tek 1943. kad su fašistička kola krenula nizbrdo), i tamo spominje da zna da je Kljaković uveo hrvatski pleter u svjedodžbu srednje škole za vrijeme Mačekove Banovine.
To mu je, možda, spasilo život. Dobija putovnicu i odlazi u Rim, gdje radi mozaike i freske na Zavodu svetog Jeronima. U Rimu dočekuje saveznike. Partizani su u Bariju i susret je nemoguće izbjeći. Zanimljiva je ta epizoda u Kljakovićem životu i puna dojmova. Tamo susreće Nazora, koji mu se pričinja više sjenom nego živim čovjekom; doživljava puno drugih razočarenja, te na svaki način pokušava pobjeći natrag iz Barija. To mu uspijeva tek kad se osobno založio kod Britanaca...
