Šarm starog fotografskog stakla
Edo Osredečki
O svjetlima i sjenama novog-starog europskog toponima / Neka aktualna razmišljanja o slici "Lijepe Naše" u vlastitim i tuđim očima /
Piše
Edo OSREDEČKI
Koliko puta smo pročitali, slušali, gledali i opet ponovno razglabali o novom imidžu Republike Hrvatske?! No, je li se tako jednostavno odrediti prema tom zadatku onako kako se to jednoznačno postavlja i jesmo li svi na istoj crti razmišljanja o tome što podrazumijevamo o istom, uvjetno rečeno, novom kulturološkopolitičkom pojmu na zemljopisnoj karti novoga svijeta. Dobro obaviješteni iako ne uvijek dobronamjerni (usprkos svekolikim činjenicama) skloni su zanemariti, odnosno preuveličati neke fakte i pojave iz bliže ili nešto dalje prošlosti. Osim toga, jedno je gledište turističkog djelatnika, gospodarstvenika, bankarskog službenika, a drugo modernog dizajnera, ili sportskog djelatnika, odnosno treće - likovnog i povijesnog kritičara, a zatim i, posebno, suvremenog političara...Za početak neka nam pomogne jedna od definicija pojma brand, pod koju (iako uvjetno) možemo podvesti i Lijepu Našu: "To je ime određenog proizvoda ili skupine proizvoda, ili usluge koju prepoznaju kupci. Ako je ime registrirano, nijedna druga kompanija ga ne može uporabiti." (Iz oxfordskog rječnika poslovnog engleskog jezika). Hrvatska kao predmet novih interesa stranih javnosti već duže vrijeme nudi autentične izvore o ljudima i tlu iz općepoznatih domaćih i tuđih izvora . To su Zoranićeve "Planine" iz 16. stoljeća preko "Putovanja Alberta Fortisa" iz 18. stoljeća, te stranih novinskih zabilježaka između dva rata o posjetima znamenitih uglednika Ujedinjenog Kraljevstva našoj obali, pa sve do laskavih ocjena o ljudima i krajobrazu Južne Dalmacije u visokonakladnom "Sunday Timesu" ovih dana...Ovo posljednje i nadasve pozitivno zapažanje samo je dio i uspješan nastavak medijskih prikaza o Lijepoj Našoj iz pera novinara-gostiju, te brojnih naših promotivnih aktivnosti s obiljem privlačnih informacija na stranim turističkim sajmovima i promidžbom putem svjetskih tv-kanala. No, predodžbu o nekoj sredini ne čine samo lijepe slike i kurtoazna zapažanja, nego ukupnost svih kulturnopovijesnih dojmova, kao i (nažalost) političke predrasude iz bliže i daljnje prošlosti. Neki zamućeni politički, pa i zlonamjerni stereotipi, te sistematske negativne kampanje povremeno kvare dojmove svih bogatstava koja su vjekovima stvarali naši ljudi i tako nas uvrstili u globalnu stvarnost s pozitivnim predznakom. U tom kontekstu, koji je sastavnica našeg toponima ima natruha koje neki izvori (većina političke naravi) nastoje umanjiti, pa se služe pseudopovijesnim podvalama, kako bi zasjenili općepriznatu vrijednost jedne nezaobilazne svjetske lokacije kao vrhunskog branda. Iako se u medijskoj halabuci, potaknutoj političkim zombijima, služe upitnim "činjenicama", najčešće međunarodnoj javnosti serviraju sliku iz povijesne ropotarnice upravo oni koji su izmislili fašizam, konclogore, holokaust slavenskog i inog stanovništva naših krajeva, a pritom njihovi mediji "zaboravljaju", Hortyjevu Mađarsku, Petainovu Vichyjevsku Francusku, norveškog Quislinga, finsku legiju Viking, četničke prijatelje po nožu i vatri širom Dalmacije itd, itd. Širi medijski izvori koji se od V. Britanije do SAD bave tu i tamo jednom malom zemljom na jugoistoku Europe, premalo su informirani i obrazovani da bi uvijek kritički razmatrali floskule uspaljenih promotora iz naftalina kompromitirane povijesti.
Dojmovi se zbrajaju
Neki nisu iskreno impresionirani jednom malom europskom državom, koja je tražila i našla potvrdu svog državotvornog identiteta brojnih stoljeća nakon onih koji uzimaju sebi pravo da odlučuju o sudbini naroda koji legitimno egzistira na svojim kulturnopovijesnim tečevinama dulje od mnogih drugih. No, ipak neki koji neinformirani izravno ili neizravno svojim imidžem javne osobe oblikuju ili dopunjavaju sliku o drugima, iako ih ne poznaju, modificiraju ili brišu dobar rejting uspostavljen na temeljima stvarne kulturološke infrastrukture. Primjer takvog (nepristojnog) ponašanja je otkaz nastupa u zadnji tren poznate američke glumice i zabavljačice u jednom hrvatskom gradu, jer je u tome priječi, navodno, naša prošlost - poglavito slučaj židovskog gubilišta Jasenovac. - Kakva informiranost?!- rekli bi neinformirani. Kao i u slučaju svjetski poznate novinarke s velike svjetske tv-mreže, koja govoreći o RH "zabrinuto" spominje "problematičan" slučaj kardinala-mučenika Alojzija Stepinca. Prosječno inteligentan, ali i povrijeđen građanin RH shvaća odakle dolazi takva nenadana odbojnost nakon gotovo 70 godina od nemilih zbivanja u crnoj epizodi naše prošlosti. Ako je senzibilizirana svojim židovskim podrijetlom, vremešna dama, očito je slijepa na zbivanja u njenoj drugoj (pra)domovini u kojoj je dobar dio nežidovskog teritorija praktički suvremeni Jasenovac. No, i načini istrebljenja ondje su mnogo moderniji, kako je to pokazao nedavni slučaj u traganju za jednim zarobljenim vojnikom u masakru libanonskih građana. Pitamo se bi li ta "odlično informirana" zabavljačica isto tako reagirala da je pozvana u bivšu Hortyjevu Mađarsku, ili Srbiju Draže Mihajlovića. Bi li se odazvala na poziv nekog talijanskog grada s obzirom na tešku fašističku prošlost našeg zapadnog susjeda? Dodatno je pitanje za one koji recikliraju tuđu prošlost, kako mogu živjeti u "demokraciji" koja je izrasla na diskriminaciji prema svojim stanovnicima drukčije boje kože i koja neuspješno vodi već po treći put besmisleni rat u tuđoj zemlji iz puke obijesti svjetskog nasilnika. Za to vrijeme, da bi umanjila svoje nečasne postupke, ta velika "demokracija" pritišće našu malu državu prema želji svojih vazala da za potrebe sudske predstave u Den Haagu, izdaje i šalje svoje generale za predstave suđenja u ime svjetske "pravde" (pri čemu su izuzeti njeni građani kao ljudi više vrijednosti, zaštićeni poznatošću svog svjetskog branda).
Čega se nerado prisjećamo, iako se ipak dogodilo
U slučaju "Hrvatska" neki različito iščitavaju velike i male "krivce". No, različito informirana domaća i svjetska javnost te oblikovatelji javnog mnijenja i pojava na suvremenoj i povijesnoj sceni percipiraju različito. Za neke su glavni povijesni "krivci" Supilo, Trumbić i Strossmayer. Neki su skloni zaboraviti groznog političkog patuljka A. Pavelića i njegovu "državu" koja je svoju sliku izgradila na Jasenovcima, Jadovnima i Gradiškama kako bi se dodvorila "velikom savezniku"... i tako pretvorila cijeli narod u taoca neizbrisive sjene neslavne prošlosti. Na tu crnu mrlju oni koji čitaju i pišu našu povijest za potrebe trenutačnih probitaka dodaju epizode koji provociraju svjetske medije. O borbi za slobodu na tuđem tlu i pred očima milijuna svjedoka neki novi antipromotori naše suvremene prošlosti od slučaja do slučaja agitiraju po shemama iz starog "Načrtanija" i sličnih parapovijesnih izvora. Ne, nije riječ o teoriji zavjere, jer i naši su ljudi sami pomogli u poružnjivanju vlastitog entiteta. Za primjer - kakvu bismo ocjenu imidža dali sebi da je neki drugi borac za slobodu likvidirao veleposlanika tuđe zemlje na licu mjesta ambasade kao što su to učinila naša gnjevna braća javnim ubojstvom Vladimira Rolovića u Stockholmu 1971. godine. I baš su izabrali Stockholm gdje su krajnje osjetljivi na svako nasilje (bez obzira na kasnije nerazjašnjeno ubojstvo O. Palmea). Ubrzo zatim, u jeku međunarodne kampanje protiv otmica zrakoplova opet naši junaci "podižu" hrvatski rejting otmicom aviona, a slijedi pogreška u demontiranju hrvatske bombe te pogibija američkog policajca na tlu SAD. Uslijedila je epizoda naivnog dizanja ustanka u Bugojnu skupine australskih domoljuba, a koja je imala, ipak, manji utjecaj na svjetsku medijsku javnost. U zbrajanju navedenih nepodopština gotovo da se izgubio slučaj Udbine likvidacije Đurekovića i sina. Naivci sa svjetske scene, nakon nasilnih nestašluka naše dijaspore u tuđem svijetu, gotovo su odreda progutali priču iz beogradske komunističke kuhinje - kako je epizoda Đureković u slijedu govora oružja i otmica zrakoplova, navodno slučaj međusobnog obračuna "ustaških terorista". Priča je sjela kao naručena. To što u Njemačkoj sada istražuju taj predmet, možemo stvar zaboraviti, uz svekoliko poštovanje žrtve obitelji Đureković, Brune Bušića i inih koji su stradavali u vežama mračnih zgrada tuđeg svijeta pod rafalima srbijanskog "mangupa" Arkana i njemu sličnih. Očigledno je da mi Hrvati patimo od bolesne naivnosti kako će svjetska javnost shvatiti da smo žrtve još od Velike Prijevare iz 1918., jer smo bogobojažljivi ratari, graditelji crkava i autori pisanih i slikanih spomenika zavidne literarne i povijesnoumjetničke vrijednosti. Bizantsko-orijentalni mentalitet pomiješan s fašističkom nostalgijom ima dulje iskustvo u namještanju, lobiranju, potkazivanju i podzemnom ratu nego kultura svjetonazora s granice "predziđa kršćanstva". Pa i danas kad jedan naš mladić u Beču razbija stakla židovske škole i pritom izjavljuje da je antisemit, a ne zna, jadan što je i kuda spada, te kada skupina malih bedaka na nekoj utakmici diže ruku na "Heil Hitler", ili odijeva crne uniforme koje prizivaju sjećanje na klanje bez lovostaja, uvijek su blizu u pripravi oni koji će to medijski zabilježiti i obraditi, te prodati onima u svijetu kojima baš nedostaje još jedna crna sličica o "fašistoidnoj" zemlji - iako jedan broj njihovih čitatelja ne mora uvijek znati gdje se ta zemlja, zapravo, nalazi. Tu su prvenstveno budni naši susjedi iz Italije, kojima još cure sline za istočnom obalom Jadrana, sa svojim pričama o fojbama, o onim fojbama koje su već bile preko pola napunjene autohtonim slavenskim žrtvama kad su stigli partizani u potjeri za pravim krivcima. Na prijekor fašistoidne političke sintakse naš Mesić ima izravan odgovor "o natruhama otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma ...
