Zdravko Tišljar
Piše IvicaKIHALIĆ
Umjetnik i artist, mentor i pedagog, istraživač, slobodni strijelac, nagrađivan, hvaljen i neshvaćen, intelektualac i genijalac, Podravac i kozmopolit, uvijek svoj, originalan, ekscentrik, kontroverzan i karizmatičan, restaurator, animator i inovator, samozatajan intelektualac, podanik tišine i molitve, zatočenik osame… samo su neki epiteti koji mi naviru u skici za portret redovitoga sveučilišnog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gospodina Zdravka Tišljara.
Razgovor počinjemo dok u ruci držim katalog-molitvenik, crno-crvenu knjižicu 12x12 cm, tvrdoukoričenu, sa zlatnim slovima na hrptu Galerija izlog 1974-1979, a u njemu velika hrvatska imena, slikara, kipara, pjesnika, predstavljenih s jednim radom... Kažu: što nema u izlogu, ima u dućanu. No nas zanima što je to bilo u Izlogu, točnije, u Maloj galeriji, tada vrlo popularnoj, u zagrebačkom Oktogonu 1980-ih godina. Idemo li, profesore Tišljar, na neki način ab ovo? Tu je već začetak Vašeg izbjegavanja klasičnih izložbenih prostora, bolje rečeno, početak istraživanja odnosa između umjetnika i likovne publike na ulici, baš kao i onoga »sasvim običnog dana, sasvim obične godine« kada ste prolaznicima na tadašnjem Trgu Republike podijelili sve svoje radove. Je li takav kontakt publike i umjetnika postigao cilj?
Zatvaranjem Galerije »Izlog« Zagreb je dobio niz sličnih pokretanja. Neke inicijative nisu bile dovoljno profilirane. Neki su se umorili, pa sam prije dvije godine želio ponoviti ranije djelovanje u »Izlogu«, međutim moj prijedlog nije prošao. Podjela mojih radova slučajnim prolaznicima na Jelačić-placu bila je uspješna. Radovali su se i oni i ja.
Vaš otac Milko bio je knjižar, tiskar i izdavač, brat Jerko bio je kreativni tipograf i kazališni entuzijast, a brat Ivica je umjetnički fotograf i zaljubljenik u starine. Očito su genetske predispozicije odredile i Vaš životni poziv u kojem je primarna preokupacija svakodnevnim stvarima, ali isključivo kroz prizmu umjetnika?
Sretan sam što mi je u djetinjstvu darovan takav ambijent. Za eventualnu afirmaciju djece moji roditelji nikada nisu sebi pripisivali zasluge. Moje troje djece također su likovnjaci. Najstariji sin, Jeronim, završio je VŠPRUM u Pragu i afirmirao se kao umjetnik i dizajner u staklu. Mlađi sin, Marko, završio je grafiku na ALU u Zagrebu, a najmlađa kći, Mirjam, apsolventica je na slikarstvu na spomenutoj Akademiji. Sve što su učinili i što čine isključivo je njihova zasluga.
Rođeni ste u pitomom kraju Podravine koji je proslavila Hlebinska škola, ali i Krsto Hegedušić, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te od 1950. do 1975. voditelj Majstorske radionice koja je djelovala kao poslijediplomski studij, u kojoj ste i Vi usavršavali svoje umijeće i znanje. Kakva iskustva nosite iz tih dana?
O Krsti Hegedušiću i velikom djelu njegova opusa i djelovanja imam visoko mišljenje. Njegova »Hlebinska akademija« afirmirala je u relativno kratkom roku više hrvatskih umjetnika u svijetu negoli zagrebačka Akademija u svojih stotinu godina. Bio sam njegov suradnik. Jednom sam prilikom u izlogu u Frankopanskoj ulici ugledao grotesknu lutku koju je moj brat snimio, a ona je poslužila profesoru za sliku »Soho«. Nisam osobito sretan s današnjom spoznajom da je status suradnika Majstorske radionice bio brak iz računa. Krsto Hegedušić koristio ju je kao živi laboratorij u kojem se »krčkao« eliksir za njegovu vječnu mladost, a mi smo pak očekivali njegovu pomoć u našoj afirmaciji. Dva koristoljublja umotana u staniol plemenitih i visokih umjetničkih ciljeva!
Vaš rad je obilježen stalnim rušenjem barijera između umjetničkog djela i publike, demistificiranjem umjetničkog čina. Po Vama, umjetnost treba živjeti pred našim očima, samozatajna, ali sveprisutna. Koliko ste u tome uspješni, odnosno kako to utječe na Vaš rejting među kolegama i je li Vam to uopće bitno?
Rado bih da me upozorite na moje »demistificiranje umjetničkog čina« i »samozatajnost umjetnosti«. Da li mi se ikad »omaknulo« nešto takvo? Danas mislim da bi umjetnosti malo »misterija« dobro došlo, a samozatajnost bih preporučio stvaraocima. Mnogi i ne slute kako je divno raditi neopterećen etiketom koju vam je netko prilijepio rekavši, primjerice, da ste velik umjetnik – pa sad to s mukom morate dokazivati. Da ste uspješni jer vam se ime pojavljuje u novinama. Tko određuje mjeru vaše uspješnosti? Smušeno društvo, isto takvi ljudi – napeti i tjeskobni (jer su uspjeli!). Poistovjećuju se s novcem i poslom ili visokorangiranim pozivom, zavidnim obrazovanjem. Svojedobno mi je Vlado Gotovac rekao (a on je to empirijski mogao dokazati): »Postoje nesretni eruditi koji su pročitali vagone knjiga i drugi koji su pročitali samo jednu i postali sretni i mudri.«
U vezi s uspješnošću i rejtingom mogao bih reći da sam iznenađujuće uspješan. Naime, moj rejting (provjerio sam to u dva primjera) kod mojih kolega je zanemariv. Kad sam poslao molbu za slobodni atelijer na ALU, jer sam nakon dvadeset godina ostao bez njega, atelijer je dodijeljen kolegi koji već ima atelijer, a kolegica Kavurić je izjavila: »Što bi Tišljar uopće mogao pokazati studentima u svom atelijeru?!« U drugom slučaju, jedan mladi ali vrlo samouvjereni i prodorni kolega upitao je javno na sastanku: »A što ste vi kolega u životu uopće načinili?« Kao što vidite, mir i stvaralačka samoća imaju svoju cijenu. Živimo takoreći vrata do vrata, a o našoj djelatnosti informiramo se putem medija. Danas je to dovedeno do apsurda. Likovnjaci izlažu, a onda trče na kiosk da pročitaju je li to istina.
Primijenjena grafika poštuje želju naručitelja koji umjetniku izravno ili posredno diktira parametre, što znači da u stvaranju umjetnik ima glasnog šaptača. Formalne oblikovne elemente umjetnik tada ne koristi kao u slobodnoj umjetnosti, nego su oni u službi određenog cilja. Koliko je to dobro odnosno loše za umjetnika i za djelo?
Mislim da takva mogućnost može biti vrlo ljekovita, pogotovo za umjetnika čije stvaralaštvo nije ničim determinirano. Primijenjena grafika ima u sebi bitno kršćansku dimenziju: odricanje i put prema drugom. Mala ilustracija para umjetnik i dizajner: umjetnik misli svojom glavom (često svojeglavo), dizajner misli i glavom drugih ljudi. Umjetnik radi što hoće, dizajner hoće ono što radi.
Grafičke tehnike drvorez, linorez, bakrorez, akvatinta, suha igla, sitotisak, da spomenem samo neke, smjenjuje danas monitor i računalna grafika, koja se stvara pomoću grafičkih programa kao što su Photoshop ili Paint Shop. Kamo to teku grafičke vode?
I u Hrvatskoj grafičke vode teku od izvora prema ušću. Istina, u zadnje vrijeme to i nije baš neka rijeka, no i u njoj dobri grafičari plivaju uzvodno, a oni drugi nizvodno. Lakše se pliva. Mislim da je u vašem pitanju ključna riječ »smjenjuje«. Smjenjuju li digitalne orgulje klasične? Pretpostavljam da će kompozitori i izvođači koristiti specifične mogućnosti oba medija. Bilo bi apsurdno da na nekom bijenalu kompjutorske grafike grand-prix osvoji »suha igla«. Obrnuta situacija danas se događa, ali to će trajati dotle dok selektori ne nauče razlikovati rajske jabuke (paradajze) od jabuka, a to znači da novi medij zaslužuje posebnu manifestaciju u kojoj neće biti više cijenjen zato što nešto smjenjuje.
Koliko u tome mi u Hrvatskoj možemo biti originalni, autentični u vrijeme sve jačih globalnih vjetrova, koliko im se dugo možemo odupirati i što o tome »misli« Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu?
U umjetnosti i kulturi nemamo, nažalost, snažnu karizmatsku osobnost poput Kostelića. Taj izazivač svjetskih veličina ne gubi energiju »kraduckanjem« njihovih strategija već njih prisiljava da razmišljaju o tome kako preskočiti visoko podignutu ljestvicu hrvatskogatrenerskog velemajstora. Časopis »Grafika« postavio mi je slično pitanje kao i vi ovdje, pa ću vam citirati odgovor (oni su naime odustali od objavljivanja mojeg intervjua):
»Kod nas se suvremenost povezuje isključivo s događanjima u zapadnom svijetu. Živjeti dakle 's vremenom' znači živjeti zagledan, zabezeknut, 'zateleban' u neki svijet izvan nas, stalno u paničnom strahu od provincijalizma, od kasnog reagiranja, od zakašnjelih i neprimjerenih refrena. Teoretičari, čitači poruka i tumači proroštava koja dolaze iz toga svijeta imaju kod nas poseban status. Čak viši od izvornih nositelja trendova. Njima se klanjaju. Na njihov oltar prinose se i donose umjetnička djela, a oni odlučuju tko će među izabrane, a tko na muke paklene. Oni su kreatori 'stvarnosti', regulatori 'suvremenosti'.
Svijet i stvarni ambijent u kojem živimo za njih i 'njihove umjetnike' stvar je (ružnog) privida. Za taj svijet ne tiskaju se grafike, ne slikaju se slike. Štoviše, preziru gledatelje iz naše svakidašnjice, rugaju se njihovim kriterijima i njihovoj apsorbilnosti i istodobno cendraju što im djela ne otkupljuju. Rado primaju plaće iz proračuna po akademijama i žeste se što im država ne osigurava (odmah i neodgodivo) stanove, atelijere i medijsku beatifikaciju....
