Početna stranica

Uvodnik

Otto Reisinger

Mirko Ilić

Edvin Jurin

Zdravko Tišljar

Tomislav Ladan

Slobodan Elezović

Edo Osredečki

Philip Kotler

Braća hrvatskog zmaja

Veronika Durbešić

Art Directors Club NY

31. Zagreb salon

Alma Orlić

Savka i Milan Pavić

Branislav Danevski

Vladimir Kos

Milorad Bibić Mosor

 

Bu kak bu...

Piše Vladimir KOS
Preživljatorima je doista teško - rekli bi objektivni analitičari svakodnevnice, psihići bi napomenuli da je potencijalnim pacijentima teško, jer žive podvojenim životima misleći na «virtualni» - televizijskotiskovnjački i «normalni život«. U našem društvu u kojem kosturi padaju iz ormara ili ladica povijesti, preživljava se adrenalinski i čeka se nešto, pa makar to bio ples sa zvijezdama, superbingo, Nova godina, izbori ili mjesto u bolnici. Svi žele mir i sigurnost, zato na televizijama caruju uvijek isti obećavatelji svijetle sutrašnjice, uz asistenciju novinara kojima je već sada dobro .

Prije podosta godina lansiran je bojni poklič – «stabilizacija« kao rješenje za osvježenje. Smisao tog besmisla shvatio je i legendarni trubač i scat pjevač Clark Terry, pa je na proputovanju Europom odimprovizirao svoj «Stabilisation blues» za zagrebačke jazz sladokusce. Slijedećih godina redali su se pojmovi izolacija, globaliza cija, tranzicija, privatizacija, integracija, CIA, a u nastavku – devasta cija i to prvenstveno društvenih vrijednosti.

Govore, pardon, pričaju nam priče sveznadari opće i specijalizirane prakse, glasnogovornici, sociolozi, policajci, kniževnici, pravnici, psiholozi, bivši i sadašnji «bigbrotheri«, nekadašnji ministri češće nego sadašnji...Oratorima se ugađa čestim pozivima na « male ekrane« najviše vole biti samo u prisustvu neophodnog novinara, kasnije je dobro došao i organizator – producent sa ugovorom. Ukoliko se u studiju mora boriti za riječ sa sukobljenim mišljenjima ostalih sudionika nabrijane emisije - oratoru nije lako. Najteže je ipak gledateljima, koji čekaju odgovore, a njih nema. Svi pozvani govore u isto vrijeme što voditelja očito zabavlja, jer je to «u principu« «cool« i «ono«. Uostalom prisutni trebaju dokazati da su ostali «u krivu«, što je dokaz vlastite ispravnosti. Zbog šećera na kraju, gosti moraju «na brzaka» ipak nešto reći, ali po zapovjedi voditelja – «samo kratko«, jer je kraj emisije...Publici se diže tlak, neki se gledatelji «svađaju s televizorom«, ali po mišljenju urednika i u ime demokracije - podiže se «gledanost programa». Svrha emisije je postignuta , zadovoljen je ego svih učesnika emisije, bili su viđeni, osjećaj važnosti je zadovoljen... za pitanja i odgovore ionako nitko ne mari, a ne treba zaboraviti niti honorare ... Tiskotine vole također napetost, horor, katastrofe, ratove, jer to čitateljima navodno treba . Javnost treba zbuniti , zaskočiti, iznenaditi - da se vijest / što gora to bolje / proda. Hamas se sukobljuje s Fatahom i obratno, Suniti i Šijiti također, objesili su Sadama. Neki se škandaliziraju, neki žaluju, neki se vesele. Na našim ulicama gotovo se svaki dan puca i upucava, mnogi se igraju lopova i pandura, otima se lova, sada otvoreno – pretvorba je pojam iz prošlosti. Na zapadu ništa nova, a s obzirom da smo mi već odavno zapad – tako kažu – red je da se i naši isfrustrirani tipovi iskažu... U potrošačkom , kapitalističkom, zapadnjačkom društvu kupuje se radost, sreća, zadovoljstvo, dobro raspoloženje, zdravlje, nekretnine. Dakle ?

Polazi se od činjenice da je dovoljno biti, treba se zabavljati...ništa ne raditi i biti tabula rasa... pa na koncu i big brother je zapadnjačka umotvorina. Važni su Kuba, Tajland, plaže dalekih otoka, skijališta u Kanadi, Italiji. U novoj Pandorinoj kutiji otkriva se sprega novca, vlasti /politike/ i

tehnokracije. Sudski procesi, škandali, nekadašnje izjave o prošlosti odjekuju u sadašnjosti. Televizijske sapunice i sudnice prepliću se u šizofrenom kolopletu sa svakodnevnim, ustajalim realitetom. No, ipak ima i nekih promjena, škrabotina to jest «grafita» na fasadama oronulih zgrada u centru ima sve više, pekara i junk fooda također. Kobasice i pivo prodaju se na Jelačić placu nasred trga u velikoj drvenjari, prigodno, na brzinu sklepanoj... vašar.

Od Jurišićeve sve do Gundulićeve, neki u društvu peseka i harmonike, ali bez kompasa teško se snalaze u bespuću crnih i bijelih tipaka. Pravdoljubivi, ogorčeni agramer bi jetko prosiktao za se, da u tom okolišu Jelačićev spomenik samo smeta i da mu je bolje i sigurnije bilo u rastavljenom stanju u Gliptoteci . Na placu je odavno stara vura, koju je i zagrebački slikar Mateš ovjekovječio na svojim slikama. Radoznali prolaznici mogu je u prolazu «okrznuti» pogledom i saznati koliko je sati, kao da je i to uopće nešto važno, jer prekrasni Đimijev glas /još uvijek/ odzvanja gradom...