Vladimir Kos
Bu kak bu...
Piše
Vladimir KOS
Preživljatorima je doista teško - rekli bi objektivni analitičari svakodnevnice, psihići bi napomenuli da je potencijalnim pacijentima teško, jer žive podvojenim životima misleći na «virtualni» - televizijskotiskovnjački i «normalni život«. U našem društvu u kojem kosturi padaju iz ormara ili ladica povijesti, preživljava se adrenalinski i čeka se nešto, pa makar to bio ples sa zvijezdama, superbingo, Nova godina, izbori ili mjesto u bolnici. Svi žele mir i sigurnost, zato na televizijama caruju uvijek isti obećavatelji svijetle sutrašnjice, uz asistenciju novinara kojima je već sada dobro .
Prije podosta godina lansiran je bojni poklič – «stabilizacija« kao rješenje za osvježenje. Smisao tog besmisla shvatio je i legendarni trubač i scat pjevač Clark Terry, pa je na proputovanju Europom odimprovizirao svoj «Stabilisation blues» za zagrebačke jazz sladokusce. Slijedećih godina redali su se pojmovi izolacija, globaliza cija, tranzicija, privatizacija, integracija, CIA, a u nastavku – devasta cija i to prvenstveno društvenih vrijednosti.
Govore, pardon, pričaju nam priče sveznadari opće i specijalizirane prakse, glasnogovornici, sociolozi, policajci, kniževnici, pravnici, psiholozi, bivši i sadašnji «bigbrotheri«, nekadašnji ministri češće nego sadašnji...Oratorima se ugađa čestim pozivima na « male ekrane« najviše vole biti samo u prisustvu neophodnog novinara, kasnije je dobro došao i organizator – producent sa ugovorom. Ukoliko se u studiju mora boriti za riječ sa sukobljenim mišljenjima ostalih sudionika nabrijane emisije - oratoru nije lako. Najteže je ipak gledateljima, koji čekaju odgovore, a njih nema. Svi pozvani govore u isto vrijeme što voditelja očito zabavlja, jer je to «u principu« «cool« i «ono«. Uostalom prisutni trebaju dokazati da su ostali «u krivu«, što je dokaz vlastite ispravnosti. Zbog šećera na kraju, gosti moraju «na brzaka» ipak nešto reći, ali po zapovjedi voditelja – «samo kratko«, jer je kraj emisije...Publici se diže tlak, neki se gledatelji «svađaju s televizorom«, ali po mišljenju urednika i u ime demokracije - podiže se «gledanost programa». Svrha emisije je postignuta , zadovoljen je ego svih učesnika emisije, bili su viđeni, osjećaj važnosti je zadovoljen... za pitanja i odgovore ionako nitko ne mari, a ne treba zaboraviti niti honorare ... Tiskotine vole također napetost, horor, katastrofe, ratove, jer to čitateljima navodno treba . Javnost treba zbuniti , zaskočiti, iznenaditi - da se vijest / što gora to bolje / proda. Hamas se sukobljuje s Fatahom i obratno, Suniti i Šijiti također, objesili su Sadama. Neki se škandaliziraju, neki žaluju, neki se vesele. Na našim ulicama gotovo se svaki dan puca i upucava, mnogi se igraju lopova i pandura, otima se lova, sada otvoreno – pretvorba je pojam iz prošlosti. Na zapadu ništa nova, a s obzirom da smo mi već odavno zapad – tako kažu – red je da se i naši isfrustrirani tipovi iskažu... U potrošačkom , kapitalističkom, zapadnjačkom društvu kupuje se radost, sreća, zadovoljstvo, dobro raspoloženje, zdravlje, nekretnine. Dakle ?
Polazi se od činjenice da je dovoljno biti, treba se zabavljati...ništa ne raditi i biti tabula rasa... pa na koncu i big brother je zapadnjačka umotvorina. Važni su Kuba, Tajland, plaže dalekih otoka, skijališta u Kanadi, Italiji. U novoj Pandorinoj kutiji otkriva se sprega novca, vlasti /politike/ i
tehnokracije. Sudski procesi, škandali, nekadašnje izjave o prošlosti odjekuju u sadašnjosti. Televizijske sapunice i sudnice prepliću se u šizofrenom kolopletu sa svakodnevnim, ustajalim realitetom. No, ipak ima i nekih promjena, škrabotina to jest «grafita» na fasadama oronulih zgrada u centru ima sve više, pekara i junk fooda također. Kobasice i pivo prodaju se na Jelačić placu nasred trga u velikoj drvenjari, prigodno, na brzinu sklepanoj... vašar.
Od Jurišićeve sve do Gundulićeve, neki u društvu peseka i harmonike, ali bez kompasa teško se snalaze u bespuću crnih i bijelih tipaka. Pravdoljubivi, ogorčeni agramer bi jetko prosiktao za se, da u tom okolišu Jelačićev spomenik samo smeta i da mu je bolje i sigurnije bilo u rastavljenom stanju u Gliptoteci . Na placu je odavno stara vura, koju je i zagrebački slikar Mateš ovjekovječio na svojim slikama. Radoznali prolaznici mogu je u prolazu «okrznuti» pogledom i saznati koliko je sati, kao da je i to uopće nešto važno, jer prekrasni Đimijev glas /još uvijek/ odzvanja gradom...
