Veronika Durbešić
Umjetnost u meni bila je uvijek ispred želje za pokazivanjem na sceni
Veronika Durbešić, zagrebačka glumica zavidnoga umjetničkog opsega, kroz cijeli je svoj umjetnički život bila nošena vjerom da je njezino profesionalno poslanstvo biti u službi kazališta i poštovati kazalište, kojem se, za sve što je u njemu doživjela, odužila brojnim vrhunskim dramskim i glazbenim ostvarenjima. Ali, ipak, na kraju je u znak «zahvalnosti» za učinjeno upravo u kazalištu doživjela nešto čemu se ni u snu nije nadala. Nemio događaj vezan uz predstavu Snjeguljica i sedam patuljaka u kojoj se Veronika pojavljuje u ulozi redateljice i intepretatorke sedamnaest likova, a koja je kod kritike i publike doživjela veliki uspjeh, dao nam je povod za razgovor s ovom priznatom hrvatskom glumicom.
Piše Branko PAGON
U Gradskom kazalištu Žar ptica postavili ste predstavu Snjeguljica i sedam patuljaka u kojoj ste igrali i sedamnaest različitih uloga. Sve ste napravili sami. Iz vašeg su se plašta rađale priče, stvarali novi svjetovi, oživljavali čudnovati likovi i najzanimljivije zgode. Ispričali ste jednu od najljepših i najpopularnijih Grimmovih bajki - Snjeguljicu i sedam patuljaka. Otvorili ste djeci svijet bajki koje još nitko nije vidio. Svojom ste predstavom ponudili čaroliju.
Moja je prije svega to bila dužnost. To je predstava za djecu od dvije do devedeset i dvije godine. Znate, u umjetnosti vi ne možete fiksirati, odrediti što će se dogoditi. Tijekom rada vi krenete i onda najednom vidite da bajka nije Disneyland, ako me razumijete. Bajke su pune osvete, pune smrti, pune straha, a završavaju bižuterijski, što bih ja rekla. Završavaju slatkasto, američki sretno i zato je to bajka, jer zapravo sreće onako kompletne u ovoj zemlji nema. Jer je uvijek prekinuta. Ona kad dosegne jedan vrhunac kako je Bog odlučio, da je to tako, On prekine. To ja najbolje znam. Prema tome bajke su moj život, moje razmišljanje. To je jedna vrlo, vrlo, teška forma. Moj je zadatak bio da režija bude briljantno čista, suradnici koji su sve vrhunski umjetnici u svom poslu, prihvatili su samnom suradnju jer sam ja njima dramaturški objasnila dramaturgiju kostima, dramaturgiju glazbe, dramaturgiju plesa, dramaturgiju scenografije, koja se rađa iz plašta vile takozvane Bajkomile, koja je negdje kao veznica svih tih Veronikih slaloma. Jer to je jedinstveno u svijetu, što još nitko do sada nije odigrao, ne emitirao, sva lica s potpuno različitim glasovima, a jasno je da je to jedan rezultat tridesetogodišnjeg bavljenja tijelom, glasom, u Ansamblu suvremenih tendencija, osim svih uloga i svih nastupa u kazalištu. Od samog početka bila sam instrument, kao što postoji flauta, klavir, tako postoji i moj glas i onda sam se naučila time služiti i time baratati. Vrlo sam sretna da je jumbo plakat, nažalost nikad nije postavljen, napravio veliki umjetnik i naš akademik Boris Bućan. Drago mi je da ga objavljujete. Nakon predstave došao je u pratnji supruge u moju garderobu i rekao mi je da sam napravila remek djelo. Lijepi je to osjećaj. Kao da sam rodila dijete i da je to nešto moje, ali sad sam uzdahnula, a kraj tog izdaha ću vam reći na kraju našeg razgovora.
Ljudi Vas osim kao vrsnu dramsku umjetnicu poznaju i kao suprugu i životnu suputnicu redatelja, profesora i pjesnika, pokojnog Tomislava Durbešića. Recite mi što Vas najviše veže uz pokojnog Toma i kako je živjeti bez Toma?
Znate što, političari umiru, pjesnici nikad. Tako da Toma vidimo svuda. Ja zapravo imam strahopoštovanje govoriti o Tomu. Tko sam ja da kažem Tom je veliki književnik. To nije moje. Znam da ga ljudi vole i znam da je On apsolutni kriterij morala. Takav se čovjek više neće roditi. Kakve su njegove drame, kakve su njegove pjesme, to će reći povijest. Njegove brojne knjige (one koje su objavljene i one koje su u rukopisima) nalaze se u Nacionalnoj biblioteci. Zahvaljujući gospodinu Ljuštini, osnovana je zaklada Tomislav Durbešić. Njezina je misija umjetnošću i poezijom protiv zla. Nastupi, izdavanje knjiga, pjesama i sve u vezi s kulturom. Velika, velika borba za pravom vrijednošću. To je nešto za što sam ja u kazalištu. Neki ljudi su u kazalištu da se pokazuju, mene to ne zanima, zaraditi se ne može, nego mene zanima umjetnost u meni. Ne ja u umjetnosti, nego biti na sceni. To je jedina moja dužnost. Kada mi to uzmu, onda su me ubili.
Najgore za svakog umjetnika je da mu se oduzme pravo na izražaj
Tako je. To je najteže za glumce, jer slikari mogu doma slikati, a vi ste ovisni o drugima.
Ali, da se vratimo Tomu. Što je s radom zaklade «Tom Durbešić»?
To je hrvatsko-francuska stipendija, između Akademije dramskih umjetnosti i francuskog veleposlanstva, kao i hrvatske i francuske Vlade. Već petu godinu izmjenično francusko-hrvatski studenti dobivaju stipendiju. Dobije se povelja, dobije se boravak, sve je plaćeno. Ima još dosta novih ideja koje će uskoro biti obznanjene. Tom je tu, s nama . Nije svakom dano živjeti s takvim čovjekom. Užasno mi je teško, stravično mi je bez njega. Nitko ne može zamisliti da Frankopanskom ulicom ne prolazi Tom, a još manje ne Dalmatinskom . Voljela bih da se Dalmatinska ulica nazove po Tomu. Da mu se uredi grob, da više nema drveni križ. Njegov život je bio jedno veliko bogatstvo. Mi smo bili takav spoj, takva ljubav, takva međusobna sloboda, takva tolerancija. Bilo je tu i umjetničkih svađa, ali sve je to bila katarza. Toga nema. Mi smo zapravo stalno hodali. Sve što je Tom napisao, napisao je u kavani. Bio je princ. Kao mala djevojčica rekla sam da ću se udati za predsjednika. Nisam za predsjednika, nego sam se udala za princa.
U teatru, na filmu, a i u životu postoje velike i male uloge. Kako biste ih Vi gradirali profesionalno, a kako se s njima nosite u privatnom životu?
Zato se čovjek i školuje i završi Akademiju da ima jednu distancu od lica. Ja likovima dajem puno, a i oni isto meni daju. Za vrijeme moje bolesti oni su me liječili, jer Veronika nije bila Veronika, već je bila Karolina, Magdica i druge. Tako da ne postoje velike ili male uloge, već veliki ili mali glumci.
Diplomirali ste na dva fakulteta, Filozofskom (engleski i ruski jezik) i na Akademiji dramskih umjetnosti, i na Medicinskom kao trećem, kako Vi sami kažete, s obzirom što ste sve u životu prošli. Kada biste danas bili na početku svoje karijere, koju biste profesiju odabrali - onu profesorice i prevoditeljice ili onu glumačku u kojoj ste proveli cijeli svoj životni vijek?
Ja mogu puno toga napraviti, biti stolar, soboslikar, profesorica, ali glumica, to je ono što sam ja. Pozornica je moj život i mjesto mojeg življenja. I tamo je Bog. To je jedino što me čini onim što ja jesam...
