Uvodnik
Naši prijatelji Aibo, Asimo, Cog, Robosapien…
Siječanj… Divnog li mjeseca za razmišljanje o budućim danima i strateškom planiranju našeg djelovanja na privatnom i poslovnom planu. Vrijeme je to kada obično podvlačimo crtu sumirajući učinak protekle godine i kada još pametniji za poneko iskustvo, još snažniji krećemo u nove pothvate. Svake godine, s kraja stare i početka nove, svima nama postaje sve jasnije da nam je preostalo sve manje vremena za prazan hod. Ali, upravo nas ta spoznaja jača i daje nam neku novu životnu mudrost i snagu koju prije nismo imali. Što će djetetu mudrost, kada ima čistoću i nevinost? Ono je zaigrano i njegove godine traju u beskraj, jer iz njegove perspektive čini se da je pred njim cijela vječnost, a kada je čovjek malo stariji, godine neizbježno idu brže i on postaje sve svjesniji prolaznosti kojoj smo svi podložni. Ni ovoga siječnja nitko od nas ne biva godinu dana mlađi nego godinu dana stariji, pa ipak, nitko koga god pitaš ne bi se želio vratiti u godine svog djetinjstva ili već proživljene mladosti.
Često se pitam koji je to trenutak koji obilježava zadnji dan nečijeg djetinjstva? Je li to završena osnovna škola? Ili možda matura? Koji je to dan kada zadnji put u ruke uzimamo Lego kocke, lutku Barbie, autiće ili Playstation, kako bismo ih kasnije zanemarili, spremili u vreće za uspomene ili podijelili djeci naših susjeda? Nitko od nas nije zamijetio kako i na koji način prestaje jedno doba i počinje drugo, jer očito opijeni ljepotom sadašnjosti nikad o tome ne razmišljamo.
U kojem to trenutku mladost zamjenjuju ozbiljna i ambiciozna lica ispod naočala – opterećena kreditima, ulaganjima i burzovnim izvješćima? Sigurna sam da to ne znamo, ali svi uviđamo te promjene i šutke ih prihvaćamo, prilagođavajući se godinama u koje ulazimo. Postajemo financijski stručnjaci, menadžeri 21. stoljeća, investitori, mali i veliki dioničari, zamjenjive poluge u tvornici tuđih snova. Neizostavno pratimo vijesti iz bjelosvjetske budućnosti koje nam kažu kako je budućnost već počela, ali negdje drugdje, daleko od ovoga prostora. Sve je naizgled dostupno svima.
Da, ali samo kao informacija. Još uvijek u svom susjedstvu ne znam ni jednoga ponosnog vlasnika iPhona ili Sonyjeva zabavna robotskog psića zvanog Aibo, koji je, navodno, među tehnološki osviještenima i pratiteljima tehnoloških trendova vrlo popularan kućni ljubimac, zbog velikog broja definiranih aktivnosti koje posjeduje te vjerodostojnog oponašanja pravog psića koji se igra lopticom, skače, gnijezdi se u krilu vlasnika, mazi se i tko zna što još. Isto tako ne znam baš nikoga tko je kupio Robosapiena, komercijalno vrlo popularnoga humanoidnog robota s višestrukim funkcijama poslušnosti i sklonosti zabavnom i korisnom ponašanju. No, robotika sigurno nije nešto čime bismo se mi morali zamarati, jer je zbog slabe isplativosti čak većina američkih proizvođača robota do sada propala. Tako Japan, osim Europe i Amerike, ostaje jedina zemlja na svijetu u kojoj budućnost koju možemo vidjeti u hollywoodskim filmovima već postoji, jedina sigurna tvornica robota, ali i meka za zapošljavanje više od 400.000 robota u raznim područjima do jučer samo ljudske djelatnosti i to ne samo u industrijsko-proizvodnom sektoru. Ta znanstveno-tehnička disciplina čiji je cilj izrada i unapređivanje robota , iz dana u dan napreduje i usavršava se, a cilj humanoidne robotike je da roboti pronađu modus vivendi s ljudima, da znaju prepoznati svoje okruženje te precizno izvršiti svaku zadanu im zapovijed. Mnoga će zanimanja ljudi tako u budućnosti biti potpuno nepotrebna, jer će roboti umjesto ljudi biti njegovatelji, čuvari, zavarivači, a s obzirom na usavršavanje čipova, neki kažu, čak i profesori, s neizmjerno puno pohranjenih informacija i znanja. Posebnu pozornost pri unapređivanju humanoidne robotike, znanstvenici poklanjaju budućem pomaganju robota starijoj populaciji. Još je Leonardo da Vinci na svojevrstan način predvidio moderne robote, zamislivši model pokretnog stroja u obliku lava.
Poznato je da je termin »robot« lansirao češki dramatičar Karel Čapek 1921. godine, po uzoru na češku riječ robotnik, koja bi u prijevodu značila rob, radnik i sl. Kroz njegovu dramu »R.U.R.« provlači se uznemirujuća ideja o humanoidnim robotima – umjetnoj inteligenciji koja ustaje i bez milosti se bori protiv svog stvoritelja – čovjeka i uspijeva ga poraziti. Američka sveučilišta bila su četrdesetih godina prošloga stoljeća kolijevka prvih eksperimentalnih primjeraka robota. Amerikanci George Devol i Joseph Engelberger su početkom 1960-ih godina započeli komercijalnu proizvodnju robota, a Engelberger je zaslužio titulu oca robotike, prvi počevši s prodajom industrijskih robota Unimate. I dok u Americi Engelberger nije baš oduševio tržište koliko je očekivao, Japan glasno odjekuje njegovim stopama te 1970. godine u funkciju ulazi prvi industrijski robot, zaposlen kao zavarivač u Nissanovoj tvornici.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća robotika je strelovito napredovala zahvaljujući velikim investicijama, ponajviše automobilske industrije. Iz automobilske industrije posebno su poznati, a i vizualno ugodni, Hondini humanoidni roboti serije P (P1, P2, P3) te nezaobilazni Asimo, prvi robot u povijesti robotike koji je čak sudjelovao u diplomatskoj misiji (u palači Hrzansky u Pragu pri jednom susretu japanskog i češkog premijera robot Asimo bio je u ulozi posebnog gosta i za tu je priliku, radi pristojnosti, uvježbao nekoliko riječi na češkom jeziku, što je oduševilo češku diplomaciju, ali i promoviralo japanska nastojanja da robotika postane prihvaćena i u ostatku svijeta). Hondin Asimo je 1,2 metra visok robot, nalik na čovječuljka iz Lego kockica, vrlo je privlačan i zanimljiv, a u stanju je hodati, rukovati se, plesati, prepoznavati glasove i pokrete u okolini, pričati na japanskom jeziku i još mnogo toga.
Ono što posebno zapanjuje u cijeloj priči je definitivno humanoidna robotika, dakle ne samo već postojeći pomagači – usisavači, perilice, sušilice i kosilice koje su već oko nas i dio naše svakodnevice, već pravi humanoidi koji će izgledom i ponašanjem doista uvelike nalikovati ljudima. U posljednje vrijeme humanoidna robotika dolazi do novih otkrića, a posebno se tom granom bave na zapadnim sveučilištima i, naravno, u Japanu. Uvijek se u početku radi o eksperimentalnim projektima koji urode plodom i preko noći se pretvaraju u nevjerojatna otkrića koja uvijek neizmjerno vesele cijele timove stručnjaka koji na njima rade. Robot dobiva ime i identitet. Poznat je slučaj s američkog tehnološkog učilišta Massachussets Institute of Technology i humanoidnog robota nazvanog Cog, što je skraćenica od cognition, ne bez razloga, jer ide se u tom smjeru. Rodney Brooks, voditelj projekta Cog jasno ističe kako se intenzivno radi na usavršavanju kretanja, razgovaranja i reagiranja humanoida. Spoznaja je krajnji cilj ovoga i mnogih drugih sličnih projekata, dakle, spoj kognitivne znanosti i umjetne inteligencije te dalekosežnosti njihove interferencije koja se u znanstvenom smislu čini neiscrpnom i nadasve izazovnom.
Budućnost će nam tako donijeti humanoide s kojima ćemo morati nekako komunicirati. Stvoreni po uzoru na nas morat će imati i prikladno ljudsko lice, nalik našim licima, kako bi na što bolji način ostvarili kvalitetnu komunikaciju s ljudima. Projektu Laszlo upravo je cilj stvoriti uvjerljivo ljudsko lice koje će Cog koristiti. Ciljevi spomenutih projekata o kojima smo imali prilike čitati, slušati i gledati u masovnim medijima, je stvaranje potpuno samostalnih robota, spremnih na komunikaciju, rad, svjesnost i rukovanje predmetima te snalaženje u svakodnevnim životnim situacijama. NASA je, pak posebno ponosna na svog Robonauta, daljinski kontroliranog robota koji će umjesto astronauta obavljati neke od poslova u otvorenom svemiru, na svemirskim stanicama, satelitima, space shuttleovima itd. Robonaut je ljudskog oblika, a na sebi ima integrirane mnoge mehanizme i alate koji su potrebni pri takvim zahvatima, npr. hvataljke. Praktičnost uporabe robota u svemirskim zadacima je u tome što su njegove robotske ruke mnogo spretnije i preciznije u radu od ljudskih, čak i ako zanemarimo činjenicu da svemirsko odijelo sputava astronauta.
Vrlo smo blizu trenutka kada će svi napori znanstvenika i stručnjaka za robotiku u stvaranju humanoidnog robota svjesnoga sebe uroditi plodom. Iz Japanskog udruženja za robotiku najavljuju generaciju robota koja će već do 2010. godine biti obložena, naprimjer, silikonskom kožom, koja će primati podražaje, baš kao i ljudska koža. Radi se o komunikacijskim robotima, koji imaju osjećaj dodira, bola, promjene vanjske temperature i drugih podražaja životne sredine. Da, roboti će jako nalikovati ljudima, bit će savršeni, nepogrešivi u obavljanju zadataka i, što se kvarova tiče, vrlo uspješni u revitaliziranju. Ta umjetna inteligencija mogla bi nam biti od koristi, kao što već u nekim segmentima i jest, ali mogla bi se jednog dana i okrenuti protiv nas, kao što je promišljao Čapek. No, možda je danas još uvijek prerano misliti o tome. Jer, vjerojatno će se čovječanstvo, kako se čini iz priloženoga, jednoga dana u budućnosti zapitati: kada i na koji način je čovjek prestao biti čovjekom i postao robotom?
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
