Savka i Milan Pavić
Sličnosti i razlike |
Piše Igor ZIDIĆ
U Galeriji Badrov, 27. prosinca 2006. godine otvorena je izložba fotografija Slavke i Milana Pavića, koju je otvorio Igor Zidić. Izložba je bila otvorena do 27. siječnja 2007. godine. Brojni posjetitelji Galerije Badrov na Trgu žrtava fašizma 1 u Zagrebu i ljubitelji fotografije uživali su u umjetničkim fotografijama Slavke i Milana Pavića.
Evo kako naš poznati povjesničar umjetnosti Igor Zidić u prigodnom katalogu piše o fotografijama Slavke i Milana Pavića.
| Fotografija Slavke Pavić |
Možda neću pogriješiti kažem li da se Slavka Pavić razvijala mirno, bez potresa i lomova, «iza leđa» svog supruga Milana Pavića, kao njegova dugogodišnja samozatajna suradnica i suputnica. Imao je on barem desetljeće fotografske prakse u trenutku kad je Slavka snimila svoje prve zrele fotografije. Poslije će se kroz godine suradnje razvijati njihovi svjetovi s brojnim dodirnim točkama, u zanimljivim i znakovitim tematskim paralelizmima, ali i svojstvenim rukopisima. S druge strane, oboje su, osobito od sredine pedesetih, bili i sudionici u inovativnim zbivanjima i u širem hrvatskom, a ne samo obiteljskom krugu; nema dvojbe da je dolazilo i do značajnih interferencija s onodobnim hrvatskim slikarstvom (geometrijske konstruktivističke, strukturalne naravi) i arhitekturom (neoplasticističke inspiracije, konstruktivnoga smjera i funkcionalističke poetike): tu je, doista, moguće uočiti neke analogije između pojedinih fotografija Ml. Grčevića, V. Zubera, T. Dapca, Pavićevih i dr., slikara I. Picelja i A. Srneca, i arhitekata kao što su D. Galić, B. Rašica, N. Šegvić, I. Vitić i drugi. Jedina – ne i sitna – razlika bila je u tome što su se – u slikarstvu – strane polarizirale: jedni su konstruktivisti, drugi su informalisti ili tašisti; u domeni fotografije isti autori snimaju strukturne i teksturne detalje. Zašto i – kako? Čini se da je slikarski Ego jači: oni, u pravilu, izabiru. Snimatelj je uza sav svoj Ego – još i lovac. On jednom cilja i nacilja, u drugoj mu zgodi nešto iskoči ili osvane pred ciljnikom i on metu, instinktom lovca, dohvati u letu, pogodi i – zadrži. Koja mu je od tih dviju mogućnosti draža?...
| Snimio Milan Pavić |
U rukama Pavićevim fotografski je aparat – isprva – bio dežurno oko: «dok mi spavamo». Početak je u pažljivom odnošenju spram svakog ljudskog bića. Već se u ranim njegovim fotografijama – prve, autorski profilirane potječu iz sredine tridesetih godina XX. st. – razabire da je sućutan snimatelj: njegova slika ne vrijeđa, ne ranjava, ne produbljuje jad, ne domeće tegobe, ne uvećava nesreću. Golemo uvažavanje ljudskog rada, borbe za održanje nadahnjuje prve godine poraća: točnije, to je vrijeme neposredno po završetku II. svjetskog rata i vrijeme osposobljavanja za život u kakvom-takvom miru. Tada je nastala i poznata – ovdje već citirana – fotografija Dok mi spavamo (1946): prizor s pometačicom, koja u mrzloj zimskoj noći čisti ulicu opustjeloga grada. Ono mi iz naslova samo je oblik uljudnosti i autorske skromnosti, jer dok smo mispavali Pavić je bdio i radio. Hladne, zatvorene i, u taj sat, čovjeku nedostupne kuće-domovi, potom prazna ulica i studen koju osjećamo izgovaraju, zapravo, egzistencijalnu tjeskobu jednog – muci izloženog – bića. Pavić je iskren i zato mu fotografija svjedoči: bez uljepšavanja ili skrivanja mučnog ili teškog. Toj je noćnoj siroti svejedno u kojemu je gradu (jer ga gleda kad ga najmanje ima; kada se, kao puž, uvuče u se i jer je njezin pogled prikovan za dno toga svijeta – njezino je da ide za otpacima i smećem kao što je drugome da hoda za zvijezdama svojih ideala); njoj je svejedno u kojemu je režimu i pod kojom vlasti, nju nije briga ni koja godina teče: 1938, 1943. ili 1946. Ona, naime, živi izvan života. Time se Pavić legitimira i kao hrvatski fotograf u (dapčevskoj) tradiciji socijalnoga mizerabilizma – snažne struje moderne fotografije u dvadesetim i tridesetim godinama gospodarske krize, nezaposlenosti, gladi...
