Edvin Jurin
Povratak komunikacijskom iskonu
Piše Edvin JURIN
Tajac, a potom živahna diskusija zavladali su salonom hotela Sheraton. Dvadeset i trojica muškaraca, članova mog Lions cluba Kaptol, duboko se zamislila i potom konsenzusom prihvatila prijedlog jednog od svojih članova da se ubuduće pojedinačno ili timski u sklopu svojih nadolazećih klupskih aktivnosti posvete izlaganju i međusobnoj provjeri osobnog sustava vrijednosti prakticiranog u dosizanju vlastitog pojedinačnog uspjeha odnosno sadašnje razine društvene i poslovne ljestvice. U zraku se hipom osjetilo iskreno prožimanje i suživljavanje s predloženim. Pitanja su se rojila sama od sebe. U čemu smo bili izuzetno dobri? Gdje smo po vlastitom sudu na tom putu pogriješili? Osobno? Poslovno? Što zacijelo više ne bi ponovili? Ukratko – iskrena potreba za osobnom katarzom.
Ad rem, a ne ad hominem
Ova težnja za temeljitim individualnim i iskrenim propitivanjem nehotice mi je nametnula i svoju višu razinu. Istinsku i produhovljenu potrebu za katarzom šire javnosti. Posebice na domaćoj komunikacijskoj odnosno medijskoj sceni. A ona je i kao odraz i kao generator opće društvene stvarnosti sve osim konstruktivna, poticajuća, istinskim vrijednostima orijentirana. Iz stranica naših vodećih domaćih tiskovina odnosno elektronskim medijskim prostorom lipti crnilo i krv. U nedostatku ideja i programa prihvaćen je novi komunikacijski modni trend - napadi ad hominem odnosno na individuu, a ne ad rem, pojavu samu po sebi. Za to, naime, treba imati odgovarajuću razinu znanja, građanske kulture i situacijske inteligencije. Šira javnost bi, sukladno mojim osobnim iskustvima bila zgrožena činjeničnim saznanjem koliko uistinu pojedini domaći medijski prvaci odnosno front-mani ili anchore-mani malo ili gotovo ništa znaju o konkretnim političkim, gospodarskim, tehnološkim odnosno socijalnim kategorijama i trendovima. Dodatni i to negativni spin-over daju i novi mediji poput web portala. Scenarij je u svim takvim slučajevima gotovo potpuno isti. Netko, tko vas želi bezočno napasti, izabire portal kojem potom šalje odgovarajući za vas potencijalno inkriminirajući ili pak osobnim pikanterijama obojeni materijal. To odmah skidaju dežurni nadobudni mladci u deskovima tiskanih ili elektronskih medija te kao prvorazredno otkriće serviraju svojim medijskim seniorima. Koji to nastavno, odmah i bez ikakve pomnije provjere, nesustavno i nekritički bombastičnim naslovima ili važnim ubrzanim glasom široj javnosti na udarnim stranicama ili u prime-time terminima prezentiraju kao otkriće ili aferu dana.
Paradoks
I to sve traje dok se perceptivni krug smrti ne zatvori na samim prezenterima i distibuterima. Tada, kada ih ošine oštrica kritike zbog njihove nestudioznosti odnosno neprofesionalnosti, brže-bolje zatraže zaštitu, u pravilu imaginarne europske javnosti, koja, ruku na srce, boluje od tog istog sindroma i to na još puno gori, nedemokratičniji način.
«Što bi se dogodilo glavnom uredniku vaše javne televizije da je objavio tu neprovjerenu i neutemeljenu vijest na način na koji su to objavili naši novinari?», upitao je prije izvjesnog vremena visoko pozicionirani dužnosnik hrvatske dalekovidnice predstavnika europske institucije, kada je operetno protestirao za zaštitu prava nekolicine neumjerenih hrvatskih novinara. «Dobio bi trenutačni otkaz», glasio je odgovor visoko svjesnog stranca. »Zašto tada protestirate», upitala je hrvatska strana. «Znate, zato jer još nistečlanica Europske unije», glasio je lakonski odgovor. Komentar gotovo i da nije potreban. Paradoksalno, smiješno, pa čak i jadno. Posramljujuće i za najminimalniju razinu domaćeg ponosa i samosvjesnosti.
Zašto to pišem? Na to me je ponukala anegdota iz uvoda mog napisa. Moje duboko uvjerenje jest da značajna specifična težina i time neupitna odgovornost leže upravo na nama samima, koji oblikujemo, i u konačnici s medijima putem sve brojnijih komunikacijskih alata, partnerski sudjelujemo u dizajnu percepcije današnjice. Pitanja se postavljaju sama od sebe. Da li samo lijepi i larpurlartistički zavodljivi vizuali, slogani, spotovi i oglasi, koji ponekad žive poput onih posebnih leptira samo jedan dan ili pak komunikacije odnosno komunikacijski projekti, koji u sebi sadrže jeftin, širokoj publici podilažući šarm, predstavljaju ono što znamo i zdušno radimo?
Nije li vrijeme da i mi počnemo sami promišljati kakav to sustav konačnih pozitivnih i konstruktivnih te time poticajućih općih i posebnih vrijednosti trebamo i kojim to alatima na kojoj kvalitativnoj razini komuniciramo? U čemu griješimo ? Da li to radimo imajući u vidu konačnu luku u koju stvarno želimo da naša zajednica, gospodarska, sociološka, kulturološka odnosno potrošačka, stvarno uplovi? Da li to zaista razumiju naši naručitelji? Sa svim proizlazećim posljedicama i učincima? Nije li naša odgovornost da se ustrajno, argumentirano i znalački borimo da to prihvate i usvoje kao vlastiti sustav uobičajenih vrijednosti svakodnevnog poslovanja? I time komuniciranja?
Vratimo se dakle iskonu. Stvarnih i svima nama jasnih pozitivnih i prihvatljivih društvenih kategorija uvažavanja i ophođenja. I načina kako da to najkvalitetnije iskomuniciramo. Prvo, prema sebi samima. I potom prema ambijentu...
