Alma Orlić
Sretan spoj sjevera i juga oplodio je Almin život i njenu umjetnost
Piše Marija TONKOVIĆ
Posebna je privilegija roditi se i odrastati u intelektualnoj obitelji stare tradicije, s pogledom na zvonike zagrebačke katedrale, s Glavnom poštom s jedne i Starom Vlaškom s druge strane, tek par koraka od Trga bana Jelačića. Sve to uslovljava i doprinosi nužnom formiranju urbanog svjetonazora. Slikarica Alma Orlić jedna je od tih povlaštenih. Kao kćeri sveučilišnog profesora Milana Drvodelića, angliste i autora rječnika i njegove supruge Željke, kćeri županijskog tajnika, doktora prava Dragutina pl. Prikrila, klasična gimnazija bila je logičan izbor. Potom slijedeći svoju vokaciju i već rano naslućeni talent pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomira slikarstvo u klasi profesora M. Tartaglie.
Odmah potom počinje izlagati. Njenu prvu izložbu bilježimo u 1961. godinu. Iz samih naslova mnoštva ciklusa kojima se od tada predstavila moglo bi se rekonstruirati sve ono što ju je zaokupljalo, ali i njenu, ne samo umjetničku, već i osobnu fortunu.
U sedamdesetim godinama kao da se pritajila. Razlog tome je što je to razdoblje posvetila umjetnosti života. U braku s kiparom Antom Orlićem iz Salija na Dugom otoku dolaze na svijet njena djeca; Donat i Laura Kristina. Dogodio se sretan spoj sjevera i juga; kontinentalne Hrvatske i Mediterana. Sve to oplodilo je i njenu umjetnost. Pejzažu je kao temi oduvijek sklona, bilo da ga radi zasićeno u tehnici ulja, ili svom sofisticiranom akvarelu, te temperi. Sada se na bliske joj magličaste motive Hrvatskog Zagorja, nadograđuju i oni blistavog primorskog svijetla.
Letimičnim pogledom na u katalozima tiskanu biografiju postavlja se pitanje; koliko života ima i živi Alma. Uz neprekinuto umjetničko djelovanje ona se razvila i u vrsnu restauratoricu. Umjetnost restauriranja izučila je u restauratorskom zavodu JAZU, da bi nakon petnaest godina rada na poziv prešla u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. 
Sa usavršavanja na Institutu Royal Du Patrimoine Artristique u Bruxellesu i The Getty Conservation Institute u Kopenhagenu, kao i sa brojnih studijskih putovanja diljem Europe uvijek se vraća obogaćena novim iskustvima i spoznajama. Kao voditelj restauratorskih radionica u Muzeju primjenjuje ih uvodeći i suvremeni sistem restauratorsko-konzervatorske dokumentacije. Dugogodišnja vrhunska restauratorica djela slikarstva i kiparstva, često priziva u sjećanje umjetnička djela koja je restaurirala objedinjujući tako oba interesna pola. Dogodila se tako specifična simbioza kulture i tradicije s osobnim, intimnim izričajem.
R aspon motiva sve joj je obimniji, od mrtve prirode do širokih pejzaža. Sama je to opisala riječima koje definiraju njezin bitak »Teško mi je reći da ja biram motiv. U neku ruku on bira mene. Čovjek u sebi nosi svoje naslage i onda se dogodi susret s motivom, motiv provocira ono što jest u meni. Oslobođenje od tog sučeljavanja počinje stvaranjem slike.»
No vratimo se u čvrste granice slike i slikarstva u kojima se kreće. Njeno djelo ima povjerenje u sebe samo i sposobnost svoje komunikacije. Indiferentno prema prijedlozima avangarde, ne upadajući u primamljive i komotne pomodne umjetničke struje i grupe, koje stvaraju dobra ili loša vremena u umjetnosti, riskira da bude izvan vremena, ali ne i izolirano. Ono je u intimnoj vezi duboko povezano sa svojim motivima, sa životom samim. No Alma nije slikarica koja bi se natjecala s objektivnošću, njezine slike nisu samo fizička impresija motiva; pejzaži, mrtve prirode sa cvijećem ili portreti zadobivaju čulnost intuitivno superiornu jednostavnoj pojavnosti. Širokim potezima kista, bez vraćanja i kajanja, brzo ubire ono esencijalno, progovara jezikom koji je iznad učinka koji se može postići samo formom i bojom, stvara emocije žive i vibrirajuće ekspresije. Spontanim senzibiliziranim dodirom, simboličkim jezikom boje, dopuštajući motivu asocijaciju, prizivlje svjetlosnu avanturu i mijene kroz dan i godinu....
