Uvodnik
Božić ni ( je) shopping !?
Prosinac je najromantičniji od svih prosaca. On je oduvijek najbolje znao od nas isprositi naše novce, koje mu, kao opijeni iz godine u godinu prinosimo kao žrtvu, a on nam za uzvrat sve intenzivnije, više i maštovitije osvjetljava i ukrašava ulice i trgove, dućančiće, dućane i mega shopping centre. To je doba godine kada svi kao hipnotizirani krećemo u veliko darivanje naših najdražih, ali i vrijeme kada krećemo u nepromišljeno dijeljenje naših novaca trgovcima koji ih, zadovoljno trljajući ruke, uredno slažu na svoje bankovne račune. Oni su nam na tome zahvalni, jer toliki mjesečni utržak nemaju tokom cijele godine. Sveti Nikola, Božić i Nova godina nekada su, dok nas tsunami konzumerizma nije tako zapljuskivao, bili dani ispunjeni duhom vjere, zajedništva, ljubavi i mira te malih simboličnih darivanja. U tom duhu, kada smo svi bili jednako bogati ili siromašni, odrastali smo i bili neizmjerno sretni kada je obitelj bila na okupu, a darovi kao znakovi ljubavi bili su skromni. Mnogo važnije bilo je biti zajedno. Međutim, danas kada potrošački mentalitet hara i našim prostorima, više nije tako. Gradovi su nam američki ukrašeni, a mi na startnoj crti, bez obzira imamo li ili nemamo financijskih mogućnosti, jedva čekamo znak startera da odjurimo u predbožićnu euforiju kupovanja i novoga kartičnog zaduživanja. Pisma Djedu Božićnjaku su već davno napisana. Mediji već unaprijed najavljuju rezultate nekih istraživanja prema kojima ćemo ove godine ubogim bogatašima pokloniti 13 milijardi kuna. Priznajmo, nismo baš škrti. Kupit ćemo i što nam treba i što nam ne treba, jer kada mi učimo nešto novo, u ovom slučaju običaje kapitalizma, tada to činimo na svjetski, kraljevski način. Lekcija koju ćemo i ove godine po ne znam koji put naučiti, a koju ponavljamo iz godine u godinu, od kada javno smijemo slaviti Božić, zove se: bezrazložna prosinačka potrošnja malih ljudi u korist onih koji spavaju na milijardama. I umjesto da napokon naučimo na vlastitim pogreškama te da, kada simpatični voditelji TV Dnevnika: Družijanić, Šprajc, Jelinčić, Lazanin Jelenc, Brdarić, Župan Miholjek i Pereža vele da ćemo ove godine potrošiti 13 milijardi kuna, odgovorimo velikim NE i odlučimo ne potrošiti, naprimjer, više od 200 kuna ovoga Božića, mi odlučujemo potonuti do kraja, upisujući se kao božićni ponavljači za sljedeću godinu kada će nam kapitalisti ponuditi još sjajniji i još bogatiji božićni ugođaj u pogledu ukrasa, mirisa, svjećica, lampica, lampiona te plišanih, visećih, samoljepljivih i gipsanih figurica. Sad tek možemo vidjeti i čuti što je Božić, kao da to prije nismo ni znali. Naravno, jer prije smo Božić osjećali, a danas gubimo osjećaje i okrećemo se vizualnim i audio efektima Božića koji je nekad svijetlio i odzvanjao u našim srcima, darujući nam ljubav i mir, a Badnja noć uistinu je bila tiha i sveta.
Bože, vidiš li u što se pretvorio ovaj svijet? Mora li se vidjeti i na glas čuti najsvetija noć u godini, i moramo li baš tako agresivno okititi svaki kutak našeg postojanja? Ukusno okićen grad, božićni ugođaj uz predivne pjesme i osmijesi blagdanski uveseljenih prolaznika sasvim su dovoljno ugodni za predvečernje šetnje, a bili bi još ugodniji bez tih šuškavih vrećica koje odaju našu duhovnu neispunjenost. Kada bismo tih 13 milijardi kuna, koje ćemo dati za bezbroj sitnica kako bismo ukrasili naše domove, darivali našim najdražima i dobili što sretniji dojam Božića, dali onima koji ih doista trebaju za život i osnovne životne potrebe, a ne za luksuz, možda bi se u naša srca vratio davno izgubljeni osjećaj Božića koji nećemo dobiti dajući novac onima koji ga ne trebaju. Taj osjećaj koji nam toliko nedostaje i koji užurbano tražimo kao pomahnitali kupujući po trgovinama sve i svašta, zove se osjećaj za druge i iskrena pomoć onima koji su u nevolji. Osjećaj da si nekome pomogao, da si ga, bar za blagdane, oslobodio kopanja po kontejnerima i traženja plastičnih boca koje će zamijeniti za kune – to je pravi duh Božića, a ne hedonizam, skupa putovanja, egoizam, bogat stol, raskoš... i duhovna praznina. Dajući novac neprovjerenim ljudima - dajemo im iz dana u dan sve veću moć. Jer malo tko zna dok kupuje pecivo, parfem, šminku, kaput, vestu, auto, kolač, kuću, pivo, sat... tko stoji na vrhu piramide moći određenog branda ili prodajnog lanca i kakva je to osoba. Ne razmišljajući, svakom novom kupnjom mi dajemo još veću moć i ugled onima koji možda to i ne zaslužuju. Kome i zbog čega? Pokrenimo proces boljeg upoznavanja modernih bogova kojima prinosimo žrtve dok nas milosrdni Isus pun sažaljenja promatra s jednoga mekog oblaka. Tko zna što misli o nama kada vidi kojim se mi božanstvima klanjamo i kako smo daleko od svega čemu nas je On učio. Svjetina je opet pokorila zrnce duha. Čini se da u izobilju ljudi zaboravljaju na duhovni život. Hollywood je dobra ilustracija duhovne praznine bogatog svijeta, gdje sve zvijezde i moćnici imaju neku svoju sektu kojoj plaćaju goleme novce kako bi ih duhovno ispunila i drže se tih svojih duhovnih načela kao pijani plota. Svaka čast. Oni su miljama ispred nas, pa na njima možemo jasno vidjeti što nas čeka za stotinjak godina, kada kao društvo budemo već iskusni u tome kapitalističkom, svjetlucavom zanosu. No, dok stignemo do toga konačnog otuđenja između bogatih i siromašnih i duhovne eutanazije društva i dok još nismo sasvim sravnili sa zemljom inteligenciju srednjega društvenog sloja, možemo još uvijek tu i tamo računati na iskrice razboritosti, možda čak i duha te na pokoju emociju, uz mirisni bor i molitvu. Šuškajmo vrećicama, surfajmo po trgovinama i peglajmo kartice, ali sjetimo se bar na trenutak onih koji nemaju baš ništa i poklonimo im barem na taj jedan trenutak našu ljubav i naše misli, a kada nakon toga pomislimo na one kojima bez razmišljanja dijelimo novac kao da smo u ubožnicama, a ne u trgovinama, morat će nas bar malo biti sram. I ako je to škola u kojoj učimo kako živjeti na visokoj i svjetlucavoj, ali istodobno i varljivoj kapitalističkoj nozi, tada se nadam da ćemo bar u nečemu napredovati. Naprimjer, ako ove godine bar malo, samo razmislimo o svemu tome, i to je već nešto, pa bismo sljedeće godine mogli nešto i učiniti po tom istom pitanju i razveseliti Šprajca, Družijanića, Brdarićku i ostalo društvo, koje nam svakodnevno u naše domove donose uglavnom crne vijesti i donijeti im nove, mnogo radosnije vijesti, u odnosu na protekle godine - od kojih će zablistati njihovi osmijesi dok s blesimetara budu čitali vijest:
Ove godine Hrvati su odlučili okrenuti leđa komercijalnom Božiću i vratiti se tradicionalnom načinu slavlja Božića kao obiteljskog blagdana ljubavi i miratenovac koji bi inače namijenili kupovanju svega i svačega, pokloniti u humanitarne svrhe za potrebe onih koje je naše društvo, nažalost, davno zaboravilo.
Učinimo to - bit ćemo sretni. I, gle čuda, u naša će se srca vratiti mir i zadovoljstvo, a Isus će ponovno biti ponosan na nas.
Uz najljepše božićne i novogodišnje želje
svim poslovnim prijateljima i čitateljima EPOHE
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
