ULUPUH
Priče iz snova i o prirodi na keramičkim pločicama
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Keramička ploča nije slučajno odabrana kao glavna tema ove izložbe. Odabrana je zato što je ona uvijek, poput slikarskoga platna, ili grafičke matrice, polje direktnoga, elementarnoga kontakta s medijem. Tu ona, međutim, nije samo to. Nije samo mjesto odmjeravanja i sučeljavanja likovnih elemenata, nego je temeljno polje likovnoga događanja. Polje na kojem likovni umjetnik može, asocijacijom, naracijom, ili akcijom, maksimalno razmahati maštu, razbuditi materijal u svim smjerovima osobnoga izričaja, izvući iz njega cijelu lepezu vizualnih i taktilnih doživljaja, ispričati priče i likovno predočiti intimne svjetove. Ploča tako u ovom slučaju ne igra ulogu tek puke podloge, nego je najvažniji, aktivni, čimbenik u svim likovnim zbivanjima. Ona je neophodni dio cjeline, bez kojega se ne može zaokružiti likovna priča. Pritom je, u odnosu na prostornost, ona (uvjetno rečeno) ponekad „dvodimenzionalna“, a ponekad „trodimenzionalna“, što je u prvom slučaju smješta na zid (kao objekt, diptih, triptih, reljef ili zidnu instalaciju), dok joj u drugom slučaju daje mogućnost inspirativnoga razgovora s prostorom (u vidu slobodne skulpture, statičnoga ili kinetičkoga objekta i ambijentalne instalacije), navodeći je da s njim uspostavi nove i drukčije odnose.
Ova izložba usuglašeno je zajedništvo autorskih osobnosti koje su odgovorile na izazov naizgled jednostavnoga, ali zahtjevnoga koncepta. Koncepta kojim su se željele propitati mogućnosti i dosezi likovne izražajnosti keramičke ploče – od onih koje počinju i zaustavljaju se na njezinoj površini, do onih koje se pojavljuju njezinim otiskivanjem u prostor, njezinim umnažanjem i njezinim sučeljavanjem – ili simbiozom s drugim medijima, a što je sve onda iznjedrilo zanimljive i suvremene likovne odgovore. Što se individualnih izričaja tiče, neki su autori pronašli inspiraciju u području bujne narativnosti, neki u području poetičnosti, neki u području zanosne maštovitosti, a neki misaonosti, balansirajući tako u dojmu između stvarnosti i imaginarnosti; jave i sna; naracije i kontemplacije. Neki su, kroz keramiku, dotakli suvremene prostorne koncepte, istražujući njihove efekte. Drugi su, opet, na asocijativan i misaon način, utisnuli u glinu tragove svog sjećanja – ili su, s druge strane, ta sjećanja ispričali kao živu, slikovitu i „brbljivu“ kroniku. Ima autora koji su se bavili samom formom, pa su ploču dezintegrirali i transformirali, presloživši je na novi način u novu kompoziciju, a ima ih koji su u cijelu likovnu priču uključili pokret, unijevši tako u svoj rad drukčiju kategoriju vremena. Oni koji su keramičke ploče pretvorili u objekte-asamblaže, nadodali su postojećim sedimentima nove, što je zgusnulo prostorno-vremensku slojevitost njihovih radova, koji su time u novome zajedništvu dobili novo značenje – ponekad i ekološki angažirano. Oni pak, koji su svoju likovnu priču ispričali krajnje sažetim likovnim jezikom, škrtom bojom i primarnim postupkom, a svemu dodali misaono-filozofsku podlogu, aktivirali su iščitavanje s višeslojnim značenjem. S druge strane, kreativnu igru u svojim radovima (a umjetnost je uvijek igra) pokazali su oni koji su na keramičkim pločama oslikali – a neki i oprostorili, priče iz snova; ili iz prirode; ili o prirodi. Ispričali su ih kroz fascinantni zbir začudnih detalja, asocijacija, emocija, doživljaja i vizija, pokazujući visoku osjetljivost ne samo za ono plastično i taktilno, nego i za pikturalno. A osnovni dojam je ekspresivnost, poetičnost i produhovljenost, ponegdje uz zračak veselosti i duhovitosti...
