Ivica Kihalić
Strah od tišine/uvod u razmišljanje /
Tišina je sve rjeđe blago i odmor može pomoći u ponovnom otkrivanju i njegovanju te nužne unutarnje dimenzije ljudskog postojanja.
Ivan Pavao II.
Piše
Ivica KIHALIĆ____________________ Fotografija: Iz albuma "Velebit " Vesne i Krešimira Bartakovića
U početku bijaše tišina. Bezvremena poput svjetla i poput tame. Bijaše i riječ, i čovjek koji tišinu treba kao zrak, kao vodu, kao kruh. Kao sunce. Njezina je vrijednost neprocjenjiva. Tišina je moćnija od grmljavine. Ona govori mnogo više od glasno izgovorenih riječi.
U ovo doba f aksova, telefona i e-mailova uspostavljamo vezu s cijelim svijetom, a vezu sa samim sobom odavno smo prekinuli. U ovome svijetu u kojem nam prijete zagađenja svake vrste, zemlje, vode, zraka i ljudskih odnosa, u vremenu u kojem su izgubljene ljudske vrijednosti onečišćena je i tišina, napredak civilizacije nam je otkida i krade, komadić po komadić.
U ovo doba kada na kugli zemaljskoj gotovo više ne postoji mjesto na kojemu možemo ostati sami sa svojim mislima, kada je svemir ispunjen satelitima koji prate svaki naš korak, kada smo umreženi i globalizirani, ili to postajemo, izbombardirani informacijama s radija, TV-a, interneta, okruženi bukom prometnica, mobitela, MP3-ja, mi koji znamo sve o Bushu, Osami, Kim Jongu II...., o sebi ne znamo gotovo ništa jer se malo, zaista malo poznajemo.
Potpuno smo se otuđili sami od sebe. Zaokupljeni smo tuđim sudbinama, strepimo nad tuđim životima, a sebi se okrećemo tek pred ogledalom dok peremo zube, šminkamo se ili se brijemo. Postali smo sami sebi stranci.
Ne bojimo se uputiti teške riječi jedni drugima, ali se bojimo teških pitanja, jer ona traže odgovore. Tko sam JA i kamo idem?
A na taj upit nam nitko ne može odgovoriti osim nas samih, no mi smo se izgubili u traganju za uspjehom, u stvaranju karijere i stjecanju materijalnih dobara.
Zaglušeni smo bukom 21. stoljeća do te mjere da ne čujemo ni svoje misli. Dok one vrište, duboko u nama, poput male djece koja se boje mraka. A mi ne čujemo ni njih, ni sebe. Podrhtavamo od decibela modernog vremena, živimo kao brookeri na burzi, kao da stanujemo u signalnoj kućici zračne luke. Nemirni smo, uplašeni, uzrujani, svakodnevno pod stresom, žrtve smo mobbinga, vrtimo tuđe poslovne projekte i svoju financijsku konstrukciju, a ne nalazimo vremena za sebe. I bojimo se, nenavikli smo, do neba se bojimo ostati sami.
A čega se bojimo? Svojih misli, prolaznosti, bankrota, smrti, nevjere, alergija, nečiste prošlosti, budućnosti, starosti, ludila, trihineloze, impotencije, otkaza, tisuće stečenih strahova budi se u nama, a sa samo dva smo rođeni, sa strahom od iznenadnoga gubitka tla pod nogama i sa strahom od jakog zvuka...
