Uvodnik
Smrt fašizmu,sloboda narodu!
Kada sam svojedobno u jednom mojem uvodniku spomenula ime Ante Gotovine u kontekstu herojstva, nekolicina me mojih poznanika pitala otkud mi hrabrost za takvo što. Iznenađena, počela sam analizirati njihov položaj u društvu i način njihova dolaska na te položaje. Brzo sam shvatila da su mnogi od njih nošeni strujom neoglobalizma i svojim sluganstvom došli na položaje kojih nisu dostojni. Spominju mi neke ujdijevce, soroševce i razne druge lobije, ulazim dublje u problematiku i zaključujem da je danas ljubav prema domovini opet opasna stvar, jer svijet od nas traži žrtvu i priznanje grijeha koji nam kao naciji u povijesnom, političkom i vojnom pogledu sigurno ne pripada. Upravo zbog toga ne želim pod svaku cijenu podilaziti svijetu i svima onima koji nam "dijele kruh". I zato se bunim protiv toga. No, znajući kako ti poslušni plaćenici i namještenici svjetskih moćnika moraju obnašati svoju dužnost i propovijedati povijest koju o nama želi napisati svijet, tome ne pridajem posebnu važnost. Našla sam se tako nedavno u društvu jednoga takvog poslušnika i njegova šefa Amerikanca. Nas nekoliko stajali smo i opušteno razgovarali o našoj svakodnevici. Međutim, naš prijatelj poslušnik se toliko trudio oko svoga nadređenog Amerikanca da sam jednostavno osjetila potrebu da se što prije maknem iz tog društva, kako ne bih morala prisustvovati još jednom u nizu naših svakodnevnih dodvoravanja svjetskim moćnicima. Da se ne bismo pogrešno shvatili, ja volim Ameriku, Amerikance i cijeli svijet, i volim se družiti s ljudima iz cijeloga svijeta, ali s njima uvijek želim razgovarati i družiti se na ravnopravnoj nozi. Svaka servilnost mi je oduvijek bila strana i vrlo odbojna. Napustivši to dodvoravajuće društvo, krenuh u susret gornjogradskim mirnim ulicama. I dok moji koraci po tko zna koji put otkrivaju sve čari Gornjega grada, osjećam neopisivu slobodu i ponos. Večer je prohladno topla, ugodna i tiha i nudi mi divan plašt za razmišljanje. Blagi povjetarac poigrava se s požutjelim lišćem i sve miriše na kišu. Šećući tako kroz tišinu gornjogradskih ulica voljenoga grada, mislim si, nisu li takvi slučajni susreti u mikrosvijetu zapravo slike makrosituacije? Baš zbog toga me i živcira potreba naših ljudi da komuniciraju sa strancima ljubaznije nego s ljudima iz svojeg kraja.
Naprimjer, u jednom kozmetičkom salonu iza paravana čujem razgovor stranoga bračnog para s fizioterapeutom, koji njima kao specijalnim klijentima (ne znam zbog čega) nudi hot stone i hot plant paket potpuno besplatno za opuštanje njihovih mišića nakon osmeroručne jednosatne masaže. Stranci, već naviknuti na takav dodvoravajući tretman na drugim mjestima i u drugim situacijama, hladno su i bez pogovora prihvatili ponuđenu im uslugu, koja bi ih, da su slučajno Hrvati, koštala i do 800,00 kuna. Nažalost, domaća klijentela nema ni u snu takav kraljevski tretman, osim ako nisu pripadnici lokalne političke ili tajkunske elite. Zašto je to tako? Pojma nemam. Vjerojatno bi psiholozi i sociolozi dali zanimljiv odgovor na to pitanje. Evo i drugog primjera naše servilnosti: u jednoj ljekarni, na promociji proizvoda kozmetičke kuće, gdje se bilo potrebno prethodno najaviti za dermatološko testiranje kože, u ljekarnu je sasvim nenajavljeno i preko reda uletjela domaća "zvijezda", supruga poznatog nam tajkuna i odmah bila na redu za tretman, na opće čuđenje ostalih prisutnih i uredno prijavljenih ljudi. Njihova gunđanja bila su sasvim uzaludna. I ovaj primjer je, nažalost, još jedna potvrda moje teorije o našoj servilnosti kada su moć i nekultura u pitanju. Želite li brzo i preko reda biti usluženi, dovoljno je da odglumite stranca, tajkuna, čovjeka iz dijaspore ili politike, i sva će vam vrata biti odmah otvorena.
Želeći potvrditi moje pretpostavke, odlučujem se na društveni eksperiment i odlazim u dublju analizu ponašanja našega prodajnog i uslužnog osoblja u nekoliko dućana, agencija i lokala, uz nekoliko svjedoka koji su također bili sudionici tog eksperimenta. Moj prijatelj glumi Španjolca, moja prijateljica Njemicu, a ja Engleskinju. Gdje god smo dolazili, svi prodavači raspadali su se od ljubaznosti, odlazili u skladišta tražiti ima li još štogod što bi nam se moglo svidjeti i što bi nam mogli ponuditi. Kupovali smo sitnice. Važnije nam je bilo razgovarati i na taj način testirati prodajno osoblje. I svuda smo bili vrlo ljubazno primani i s velikom pažnjom posluženi. Nakon uspješnog testiranja prodavaonica i turističkih agencija skoknuli smo na piće gdje je naš konobar dao sve od sebe kako bi na što je bolje mogući način udovoljio našim željama.
Nakon pića krenuli smo u daljnji obilazak i drugi dio našeg istraživanja, ovaj put govoreći našim, hrvatskim jezikom. Na naše zaprepaštenje situacija se u sekundi promijenila i opravdala naša očekivanja. Prodajno osoblje bilo je neljubazno, lijeno, nezainteresirano, konobari su odjednom postali duhom odsutni i nesrdačni. Očito je da naši ljudi čim čuju strani jezik osjećaju miris novca negdje u zraku i odjednom postaju umilni, nasmijani, prilagodljivi, ljubazni i tihi. Da nema tih pogrešaka u koracima, bila bih ponosna na te naše kvalitete. Naučili smo prodati sebe, a to je za ovaj kruti kapitalizam najvažnije. Svladali smo prvi korak prodaje, rekli bi marketinški stručnjaci. Za drugi i treći korak trebat će nam još mnogo vremena, jer da bismo uopće došli u situaciju da svijetu prodamo neki proizvod, moramo imati osmišljenu razvojnu politiku i kvalitetne proizvode koje ćemo uspješno lansirati na svjetsko tržište. Pri tome ipak ne bismo smjeli zaboraviti na uzajamnu ljubaznost jednih prema drugima, bez razloga i bez obzira na međusobnu upućenost jednih na druge. Ne smijemo biti ljubazni samo kada nešto od nekoga trebamo i neljubazni prema onima koji trebaju nas, jer svatko nekad nekoga treba, a kada se sve zbroji, svi trebamo jedni druge. Danas nam treba frizer, sutra zubar, prekosutra odvjetnik, trebaju nam arhitekti, bilježnici, zidari, profesori, električari, vodoinstalateri, poštari, dostavljači, konobari, doktori... Svatko od nas je netko, a neki si dopuštaju i to da budu ne samo netko nego i nešto. Netko je netko, netko je netko i nešto, netko je samo nešto, ali nitko nije nitko i ništa. Stoga oprezno s dozama neljubaznosti. Ljubaznost i iskrenost su uvijek sigurnije opcije, jer nas oslobađaju kao nijedna druga osobina. No, dok dosanjamo san o boljem sutra i našem dostojanstvu, naša ljubaznost ostaje na razini uslužnih djelatnosti i malih obrta registriranih za sitne popravke i radove. U ozračju u kojem je postalo opasno voljeti domovinu i govoriti istinu o našoj recentnoj povijesti, a moderno voljeti svijet više nego sebe, teško da ćemo ikad razviti naša krila za siguran let u taj "čaroban" svijet.
Doduše, mi imamo dovoljno talenta za imitaciju, pa tako vješto imitiramo svijet u svemu, opet po diktatu onih koji tu našu zabavu i imitaciju plaćaju. I mi imamo svojeg Larryja Kinga, svoju Candace Bushnell, svog Jamieja Olivera, svoje dodjele Oscara, svoju Bijelu kuću i svoje bijele miševe koji marljivo rade na vlastitom opstanku. Oni koji na lokalnoj razini trebaju svijetu, i koji danas kroje našu sudbinu, izrasli su na tekovinama revolucije svojih predaka, a sami su stasali kao Titovi pioniri i skojevci. Oni su prošli i kroz tunel tobožnjega nacionalnog ponosa i domoljublja kada im je to trebalo, a danas užurbano rade na rasprodaji i zadnje mrve našeg ponosa. Mala škola Jugoslavije i dalje je na sceni. Ona i danas ima svoje pionire. Doduše, oni nemaju plavu kapicu s crvenom zvjezdicom na glavi, ali imaju ciljeve koji su vrlo slični onima koje su imali moćnici za vrijeme bivše Jugoslavije kada je bilo dovoljno da netko samo zapjeva pjesmu o banu Jelačiću i vili Velebita, pa da završi iza rešetaka. Oni govore o ljubavi i međusobnoj toleranciji među narodima, a prokazuju vlastiti narod.
Slučaj Glavaša koji je radije bio spreman umrijeti nego priznati krivnju koju ne osjeća, najbolja je ilustracija ovoga o čemu govorim. Bježali smo od Jugoslavije, a ona nas kao avet sustiže u novom obliku. Naša mladež luduje za istočnjačkim narodnjacima, naša estrada uživa blagodati neojugoslavije, jer to je, reći će oni, veće tržište od hrvatskoga i nudi veće zarade. Opravdavajući se i opet tržištem i željom za profitom, izvozimo proizvode u zemlje bivše države i naši tajkuni vrlo vješto šire svoju mrežu upravo na te zemlje. Lijepo je da mržnje među tim narodima nema u tolikoj mjeri kao prije, jer regionalno i civilizacijski smo upućeni jedni na druge. No, naša ekstremna ljubav prema svemu tuđem dovela nas je do mržnje prema nama samima – među sobom. Lijevi upiru prstom u desne i obratno. Lijevima se zamjera servilnost i podložnost svijetu, a desnima ekstreman pristup u kritiziranju svega i svakoga tko ne misli kao oni. Domoljublje i želja za isticanjem hrvatskog ponosa i dostojanstva nikako nije priča o nekom desničarstvu i primitivizmu, već je to vapaj naroda da ne napuštamo vlastita ognjišta nego da na njima ostanemo živjeti ponosno i uzdignute glave. Danas je ponovno postalo opasno voljeti domovinu s tobožnjom zločinačkom prošlošću koja se pripisuje Hrvatskoj, a moderno je voljeti svijet koji nama dijeli packe, a svoje ruke prlja krvlju svaki dan gdje god stigne i gdje god poželi, ali o tome, kažu upućeni, nije popularno govoriti. Globalna politika svjetskih moćnika nikome tko je upoznat s njezinim potezima ne može biti uzor. No, bez obzira na to, ti isti moćnici proučavaju naš život i putuju po našim razrušenim gradovima i selima propagirajući upravo svoju politiku i pripremajući teren za našu još veću poslušnost. A kad je trebalo nešto učiniti da ti isti gradovi i sela ne budu razrušeni, nisu ni prstom mrdnuli. Plaćeni govornici i teoretičari koji u sve većem broju dolaze u našu zemlju propovijedati "bolji život" nisu ništa više od modernih svećenika religije 21. stoljeća koja se zove NOVAC. Neki te propovjednike zovu i konzultantima s motornim pilama, koje nam šalju samo zato da bi smanjili broj zaposlenih, a svojim gazdama omogućili što veći profit. Gledajući sve to, čovjek ne može ostati hladan. Nije mi svejedno. Jer iz iskustva znam da se u najvećem broju slučajeva radi o instant-stručnjacima, odnosno kadru niskoga obrazovnog i stručnog nivoa. Imam osjećaj da smo i opet prevareni, a naši političari i dalje žure u svijet koji ne poznaju, a onima koji ga doista poznaju ne daju prigodu ni progovoriti. Jedino obrazovan i moralan političar može biti zainteresiran za želje i potrebe svoga naroda. Jedino domoljub koji živi u domovini, a dovoljno dobro poznaje svijet, može naći rješenje za naš uspjeh, a ne netko tko je živio u svijetu, a domovinu volio s vremena na vrijeme, iz daleka i kroz pokoji interes, ministarsku fotelju, tvornicu, itd. S domovinom se rađa, živi i umire, u nju se ne dolazi prema potrebi. Migracijski procesi stvaraju globalnu čeljad, siročad svijeta, suvremene nomade, ljude bez doma i zemlje, u stalnoj potrazi za novcem. No, moramo znati da novac nikada neće ispuniti srce poslovnog čovjeka u stranoj zemlji kao što će domovina i obitelj ispuniti srce svakog čovjeka koji živi na svojoj djedovini. Domovina je jednom dijelu svjetskog stanovništva opcija, pa tako i nekima od nas koji ju nismo nikada napuštali. S njom smo bili i dok se rađala i dok se krvlju i životima branila. Mi smo ju sanjali, branili i gradili i smatram da smo kao takvi PRVI MI zaslužili u njoj živjeti dostojanstveno, kao ljudi, a ne kao robovi i sluge svjetskim moćnicima i njihovim lokalnim namještenicima.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon)))
