::Surovi kapitalizam:: Preživljavanje najprilagodljivijih

Pohlepa je dobra. Pohlepa je ispravna. Pohlepa djeluje.

Pohlepa siječe, čisti i hvata bit evolucijskog duha.

Gordon Gekko (u izvedbi Michaela Duglasa) iz filma Wall Street

Vrijednosti prema kojima odlučujemo živjeti, imaju pravo glasa u određenju naših sudbina. Kineski, japanski i meksički kulturni prioriteti, da navedemo samo tri nezavisna vrijednosna sustava, stvaraju tri inačice kapitalizma. Četvrta inačica kapitalizma, za koju mnogi tvrde da je najviši i najbolji oblik kapitalizma, umjesto kulturnih normi, kao najviše dobro postavlja vlastiti interes. U ovom, liberalističkom obliku kapitalizma, ne zahtijeva se primjena moralnog karaktera u poslovanju, nego se ostavlja otvorenom mogućnost da će moć tržišnog kapitalizma zloupotrijebiti oni koji ju posjeduju. Tako se pojavljuje surovije poslovno okruženje u kojem se muče oni slabiji, oni koji imaju povjerenja i oni koji su u oskudici. Ovakvo shvaćanje tržišnog kapitalizma umanjuje senzibilitet prema odgovornostima i dužnostima. Ono smješta cjelokupno poslovanje izvan djelotvornih društvenih ograničenja, u neku vrstu antisocijalnih okolnosti nesmiljene borbe za preživljavanje. Ta krajnost slobodnog tržišta iskušava logiku osobne nezavisnosti koliko god može, izvan svih ograničenja, osim onih zakonskih. Čak i zagovara da se zakonska regulativa poslovanja i tržišta svede na minimum. Tvrdi se, da je najbolja neograničena sloboda kupovanja i prodavanja, jer samo u najsnažnijem nadmetanju društvo može za sebe izvući najveću korist. Cilj je postići vlast nad drugima; nema usluga društvenih službi, nema potrebe za odgovornostima zasnovanim na povjerenju. Nagrada za rad i ulaganje, nije profesionalni poziv, nego osvojeni plijen. Sve što nam treba je vlastiti interes koji ne sagledava okolnosti u cjelini; vlastiti interes koji guta sveukupnost vrlina. Jednostavni proračun financijskog dobitka smatra se dovoljnim kriterijem etičnog donošenja odluka. «Pobijediti sve ostale», poput Cezara, koristi se kao filozofski summum bonum ( lat. «najveće dobro») ugodnog življenja. Veni, vidi, vici! Takvo stajalište iznosili su sljedbenici Ayna Randa i socijalni darvinisti poput Andya Fastowa, glavnog financijskog direktora Enrona prije kolapsa tvrtke i njegova hapšenja zbog prevare. Cezarov je život ipak završio prijevremeno, ubojstvom, sasvim suprotno njegovim očekivanjima. Neki kritičari tvrde da je ovakav surovi oblik kapitalizma pravo i nužno lice kapitalizma, te da nijedan oblik kapitalizma ne može služiti općem dobru. Prvi veliki zagovaratelj kapitalizma slobodnog tržišta kao općeg dobra, Adam Smith, cijenio je dostignuća takmaca u nadmetanju. Tvrdio je da bi osobe koje traže ono najbolje za sebe mogle stvoriti bogatstvo i za ostale, te da bi više osoba koje tako čine, stvorilo bogatstvo za još više drugih ljudi. No, Smith je isto tako pretpostavljao da su osobe koje ulaze u poslovanje sposobne djelovati iz vlastitog interesa sagledanog kao dijela cjeline. Zapravo, Smith je napisao kompleksno, i zanemareno, remek-djelo «Teorija moralnih osjećaja», koje govori kako steći sposobnost sagledavanja vlastitog interesa kao dijela cjeline (lat. najveće dobro). Smith je zapravo predložio stvaranje moralnog kapitalizma, a ne grabežljivog. Njegova teorija, koja zagovara važnost moralnog karaktera za pravedno društvo, podijeljena je u dvije knjige, onu poznatiju «Istraživanje prirode i uzroka bogatstvanaroda» napisanu 1776., i raniju «Teorija moralnih osjećaja» iz 1759. Kada je 1776. krenuo pisati svoju drugu knjigu, Smith je opravdavao svoje povjerenje u privatno poduzetništvo vjerom u ljudsku sposobnost za moralnu osviještenost. Nije se bojao da će kapitalisti tlačiti društvo, što bi izazvalo reguliranje poduzetništva propisima vlade. On je očekivao da će poslovni ulagači biti oprezni, i kroz iskustvo naučiti gradivo o tržištu. No, proces rane industrijalizacije nije se u potpunosti slagao sa Smithovim optimističnim viđenjem kapitalizma. Do 1830. u Engleskoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, prvi naraštaji tvornica i predionica stvarali su velika bogatstva za mali broj kapitalista i jadne radne uvjete za novi proleterski stalež. Tvornički gradovi bili su prljavi i zadimljeni. Neki su ih nazivali «sotonskima». Postavljale su se željezničke tračnice narušavajući tako seoski život. Gradovi su rasli usporedo sa sirotinjskim četvrtima za radničku klasu, srednja klasa zadobila je pravo političkog djelovanja, slabljenje tradicionalne društvene hijerarhije ljutilo je i plašilo aristokraciju. Zahtjevi kapitalista i ostalih pripadnika srednje klase za većom tržišnom slobodom, zajedno s demokratskim političkim promjenama, pokrenuli su kulturni rat oko vrijednosti kapitalizma. Iz tih političkih i intelektualnih previranja izniknulo je viđenje nesputanog, slobodnog poduzetništva. Predlagatelji zakonskih i gospodarskih promjena odnijeli su na početku pobjedu: u Engleskoj su ukinuti Zakoni o kukuruzu koji su ograničavali poslovanje, prošireno je pravo glasovanja, smanjena je kontrola koju su aristokrati imali nad parlamentom. Modernizacija je sasvim ozbiljno započela. Tada su se pokrenule reakcije protiv slobodnog tržišta. Aristokrati poput Lorda Byrona, praćeni ostalim umjetnicima romantizma poput Shelleyja, omalovažavali su radnu etiku i ostale društvene običaje nastajuće srednje klase. U Francuskoj, gdje je kultura uvijek imala više teoretske sklonosti nego u Engleskoj, aristokrati poput Saint Simona, praćeni intelektualcima poput Augusta Comptea i Proudhona, izmislili su socijalizam i anarhizam kao kritiku sve većeg jačanja moći novca u društvu. Za novi boemski pokret pisaca i komentatora kulture, buržoaske vrijednosti bile su predmetom prezira i izruge. Obranu kapitalizma, kojeg su u to doba zvali «slobodnom trgovinom», preuzeli su ekonomisti poput David Ricarda i Whiga, te esejisti poput Johna Stuarta Milla i Thomasa Babingtona Macauleya. Rasla je sirova ekonomska moć kapitalizma: izgrađene su novije, veće tvornice, gradski proletarijat postao je društvena snaga, nove tehnologije i udobnosti, poput podzemne kanalizacije i zahodske školjke, što su nevjerojatno unaprijedile zdravlje u Londonu, stalno su se pojavljivali na tržištu. Pristup dobrima te nove civilizacije nije omogućavala ni zemlja, ni naslov, ni talent, ni dostojanstvo, već samo novac. Charles Dickens napisao je 1840. «Božićnu priču», svoj klasični ukor kapitalistima, kako bi u liku Ebenezera Scroogea prikazao koliko su se poslovni ljudi, odgovorni za novu civilizaciju udaljili od kršćanskih vrlina. Scrooge, prototip surovog kapitalista, opisan je kao emocionalno ukočen, ostarjeli neženja, koji je izbacio ljubav iz svojeg srca i živio samo za svoj novac. Bio je potreban strah, i intervencija nadnaravnog, da razbije njegovu bešćutnost. Dickens, koji je bio protiv pokreta reformi, uvjeravao nas je da su ljudi poput Ebenezera Scroogea, ljudi bez nade u društveno iskupljenje i nesposobni za mudro gospodarsko upravljanje, sama srž kapitalizma. Godine 1848., Karl Marx i Friedrich Engels objavili su svoj poziv na revoluciju- «Komunistički manifest» - osluškujući gotovo trideset godina rastući prigovor onome što je Marx sada nazvao «kapitalistički način prisvajanja». U borbu za obranu slobodnog tržišta i opovrgavanja Marxa, stupio je Herbert Spencer. Godine 1851., Spencer je ponudio novu intelektualnu znanost – sociologiju – kao način promišljanja društvene pravde. U doba znanstvenih otkrića i tehničkih inovacija, Spencer je zagovarao znanstvene obrasce društvenog donošenja odluka. Jedna od najdubljih spoznajnih revolucija upravo se trebala dogoditi: Charles Darwin i objavljivanje njegove teorije evolucije. Nakon Darwina, Bog nije više bio toliko potreban kao izvor uvjerenja i ispravnog ponašanja te je mogao biti zamijenjen ljudskim intelektom, koji je sve više i više predstavljan kao božanski u svojoj mogućnosti da čini dobro čovječanstvu. Spencer je, poput Darwina par godina kasnije...