Hrvatsko moderno slikarstvo
Hrvatsko moderno slikarstvo od 1880.-1945. godine u privatnim zbirkama
Piše
Petra SENJANOVIĆ
Sakupljač, sabiratelj kolekcionar (latinski je korijen – collect – u riječima collector i collectivus isti), činitelj nečega za opće dobro – čuvar blaga u kojem bismo svi trebali barem na trenutak uživati, naravno zahvaljujući trudu i ljubavi kolekcionara koji ga je za nas i buduće generacije sačuvao i ljubazno nam ga dao na uvid. Da je tome tako i kako postići da jedno djelo ili dio nečije zbirke iz zatvorenog kabineta ( da upotrijebim izraz iz nekih prošlih vremena, iz doba stvaranja velikih zbirki u dvorcima kraljeva, kneževa i plemstva) izađe pred publiku.
Dobroj slici - kao i dobrom autoru – štetimo, ako je sustavno krijemo, mizantropski i egoistično sklanjamo od očiju profesionalnih znalaca; ako je dolično ne održavamo ili ako je nekritički iznosimo u javnost, prečesto izlažemo i, nadasve, ako je izlažemo u nedostojnom ili neprofesionalnom okružju i prilikama, ako je iznajmljujemo i ako je, zbog osobnog probitka, izlažemo opasnosti ma koje vrste. S vremenom se u pravom sabiratelju umjetnina, javlja potreba za katalogiziranjem zbirke, za priopćavanjem – na ovaj ili na onaj način – obavijesti o zbirci i o djelima u njoj, ljudima od struke, piscima o umjetnosti, dokumentaristima, osiguravateljima. On razumije i uvažava ono (moralno) bitno: da ni legitimni vlasnik nekog umjetničkog djela ne smije onemogućavati idealan udio u idealnom posjedovanju djela svima onima, koji nisu imali sreće ni mogućnosti da ga kupe. To je, rekao bih, najviši i najteže dohvatljivi stupanj kolekcionarske mudrosti: spoznaja da umjetnina – i kad smo je, s odricanjem i pravno neupitno kupili - nije, idealno gledano, samo naša, nego da pripada (kroz povremeni, javnosti omogućen uvid u to dobro, posredovanjem izložbi ili kako drukčije, omogućavanjem snimanja i publiciranja djela i sl.) kulturnoj javnosti grada i zemlje, zainteresiranim baštinicima hrvatske kulture i umjetnosti . (iz teksta knjige „Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 – 1945. u privatnim zbirkama“ Igora Zidića.)
Izlazak knjige „Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 – 1945. u privatnim zbirkama“ autora Igora Zidića, u nakladi Galerije Deči iz Zagreba i istoimena izložba koja prati knjigu u Galeriji Klovićevi dvori, svjedoče o sada već bogatoj povijesti kolekcionarstva u Hrvatskoj. Povijest umjetničkih zbirki seže u daleku prošlost, a možemo ga pratiti još od srednjega vijeka, kada prevladavaju različiti tipovi privatnih, obiteljskih zbirki, kojima pridružujemo vladarske, papinske, biskupske i velikaške riznice i pinakoteke, međutim pravi zamah i kolekcionarstvo u današnjem smislu riječi - misleći pri tom na sakupljanje umjetničkih predmeta - ipak ćemo moći pratiti od 18. stoljeća u Europi, to jest od razdoblja Francuske revolucije, kada prema riječima Igora Zidića pobjeđuje praksa javnih muzeja Republike, odnosno praksa otvaranja zbirki javnosti. Ta demokratizacija zbirki najčešće nije imala sretan ishod za vlasnike zbirki, znajući da je kraljevskim zbirkama iz kojih je stvoren današnji Louvre pridružen i velik broj djela iz vlastelinskih domova, dvoraca i kuća izbjeglih otjeranih ili ubijenih neprijatelja revolucije. Povijest i put zbirki od privatnih pohranilišta do javnih prostora nije uvijek bio u suglasju sa načelima legaliteta, o čemu svjedoči i naša povijest.
Ista ideja prosvjetiteljstva, koja je u 18. stoljeću Francuske i ostalih Europskih zemalja potaknula otvaranje muzeja i općenito kritičko promatranje povijesti, potaknula je i naše građanstvo, svećenstvo i mlade intelektualce na sakupljanje i čuvanje dokaza naše povijesti i njenog integriteta unutar europske. Prema autoru teksta knjige, povijest Louvrea sjajna je paradigma, da su privatne zbirke prethodile državnim i da su bile starije. Kako se približavamo ka sadašnjosti, gubi se onaj segment prisile koji je često bio presudan u transferaciji iz privatnog u opće vlasništvo, jer danas se zahvaljujući razvoju upravo kolekcionarske svijesti u onom smislu u kojem sam to na početku istaknula, kompletne privatne zbirke uključuju u sustave i sastave muzeja. Muzeji ili otkupljuju ili dobivaju na dar zbirke, pa i naša Galerija Klovićevi dvori postala je različitim donacijama pohranitelj vrijednosti, jer ne želim upotrijebiti izraz vlasnik, nekih zbirki. Upravo završava izložba Oskara Hermana, čiju zbirku zahvaljujući darovnici udovice Herman pohranjujemo.
„…Svaki pravi, educirani i nadareni kolekcionar nastoji osigurati – za života i post mortem - cjelovitost svoje zbirke. Zašto? Zato što u fragmentu zbirke, u jednoj slici Račićevoj npr. – nema osobnosti sakupljača, ali u cjelini zbirke, u kompoziciji različitog, ima. Zato kolekcionar, čuvajući integralnost zbirke, čuva samoga sebe, svoj integritet…“ (Igor Zidić)
Ne želim ovdje ulaziti u probleme s kojima se susreću zbirke donirane gradu, državi i muzeju, prvo zato što to nije tema, a drugo zato što je to jedna problematika s kojom sam se susrela samo jednom u životu i to na samom početku svoga rada, na kraju studija kada sam proučavala građu za diplomski rad, na temu slikarstva Roberta Auera, čija donacija (Matilde Auer) Strossmayerovoj galeriji još nije realizirana zbog kompliciranih objektivnih okolnosti. Te su okolnosti osudile neke od ponajboljih Auerovih slika na tamu i nedostupnost javnosti.
Želim stoga naglasiti da su knjiga i izložba „Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 – 1945. u privatnim zbirkama“ rijetka prilika susreta s vrhunskim djelima najplodonosnijeg razdoblja hrvatske umjetnosti, koje je iznjedrilo neke od najznačajnijih ličnosti hrvatskog slikarstva, koje su - usudila bih se reći - započele razvoj hrvatskog slikarstva kakvog ga danas poznajemo. Bilo je to razdoblje u kojoj je hrvatska povijest umjetnosti tekla paralelno sa europskom, u kojoj su naši mladi umjetnici bili nagrađivani i s ponosom spominjani na svjetskim izložbama i salonima, a Hrvatska šarena škola slavljena kao začudan vid slikarstva s prijelaza i prve polovice 20. st.
Naravno, da bi se realizirao ovakav projekt bila je potrebna prvo ideja i ozbiljna nakana da se zaželjeno i ostvari, a ona je potekla od galerista Žarka Dečija koji je i sam kolekcionar, osoba koja se tim sretnim zanimanjem bavi već trideset godina. Ulazeći u domove sakupljača koji su ga pozivali bilo da se konzultiraju o nekoj novoj akviziciji, bilo želeći prodati ili kupiti sliku, često je imao priliku uživo se upoznati s remek-djelima koja smo mi studenti, kustosi, stručnjaci ili ljubitelji umjetnosti, najčešće poznavali iz reprodukcija ili nismo poznavali uopće. Tu je svoju privilegiju i sakupljeno znanje želio podijeliti s drugima, kako bi zaokružio tridesetu obljetnicu svoga rada i proslavio ulazak svoje kćeri u svijet umjetnosti i kolekcionarstva, u najboljoj tradiciji nasljeđivanja roditeljskog posla...
