Anđelko Milardović
Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije
Piše Anđelko MILARDOVIĆ
Uvod
Svakom ljudskom djelovanju potrebno je vrijeme. Ono se ovdje mora uzeti kao nezaobilazna kategorija u kojoj akteri djelovanja uloge radi ispunjenja neke svrhe ili nekoga smisla. Jedna od svrha djelovanja u vremenu može biti uspostavljanje različitih oblika vladavine. Od Aristotela do suvremenih teoretičara, iznjedrene su tipologije o dobrim i lošim oblicima vladavine. Oblici vladavine uvijek se vezuju za stranke i stranačke sustave. Prva politička moderna iznjedrila je nedemokratske i demokratske oblike vladavine. Koliko god je demokracija produkt političke moderne i modernizacije, toliko su i nedemokratski oblici proizvod prve modernizacije odnosno različitih reverzija, o kojima je pisao S.P. Huntington.
Bez obzira na demokratske oblike vladavine ili reverzije političke moderne s elementima sekularnih fundamentalizama, projekt političke moderne orijentiran na nacionalno državne premise, u najmanju ruku od Vestfalskog mira 1648. godine, poglavito sredine 19. stoljeća do 1989. godine, nije mogao funkcionirati bez političkih stranaka i stranačkih sustava. Političke stranke u projektu prve političke moderne bile su orijentirane na nacionalno državno teritorijalne premise. U demokratskim sustavima, političke stranke prve moderne pretpostavka su organizacije demokratskoga političkog sustava s političkom iskaznicom. Nedemokratski sustavi, kao izrazi reverzije u valovima demokratizacije oslanjali su se pak na politički monopol jedne totalitarne stranke, bez demokratske legitimacije. Tranzicija u demokraciju bila je potaknuta i potpomognuta novim oblicima modernizacije, rezultiranim novim valom demokratizacije u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Promatrajući ovu regiju svijeta, tranzicija se poklopila s globalizacijom u već konsolidiranim demokracijama negdašnje EEZ, počeo se konstituirati transnacionalni stranački sustav, orijentiran na transnacionalne državno-centrične premise. Bio je to početak druge političke moderne koji je svoj puni izraz dobio u već zaokruženom nadstranačkom sustavu Europske unije u vrijeme globalizacije. Rasprava o političkim strankama u vrijeme globalizacije i tranzicije u ovoj knjizi počiva na dvjema paradigmama. Na paradigmi projekta političke moderne, čija su djeca-političke stranke, vezane uz okvir nacionalno-državne demokratske teritorijalnosti, i paradigmi druge političke moderne, tj. transnacionalne državne teritorijalnosti i globalne demokracije, čiji se praktični izraz zrcali u projektu EU-a…
4.3.4. Stranke i mediokracija (izvod iz knjige)
Tko danas vlada? Stranke ili mediji kao četvrta vlast koja uvelike nameće teme i posredno slabi utjecaj političkih stranaka, koje se povode nametnutim temama.
Stranke postaju ovisne o medijima, ali i mediji o stranačkim informacijskim izvorima.
U toj interakciji, mediji su osnaženi. Uz stvarne stranke javljaju se mediji kao nove stranke. Spomenuta interakcija još uključuje stranačke interese s interesima vlasnika medija. Na taj se način stvara jaka simbiotička interesna struktura koja svoje partikularne interese putem medija nameće cjelini. Stranačka se politika ne može artikulirati bez riječi i slika. Konkurencija među političkim akterima vodi se i oko pokušaja uspostavljanja nadzora ili utjecaja na medije radi lakšeg prijenosa informacija, simbola i slika u medijski prostor. Politički diskurs unutar stranaka medijski je posredovan plasiranjem informacija putem tiskovnih konferencija ili izravnih istupa stranačkih čelnika u medijskom prostoru, bilo na zahtjev medija ili izravnim zahtjevom svim sredstvima. Dakle, pritiscima ili izravnom kupovinom novinara i medijskog prostora izvan i za izborna vremena. Mediokracija, prema Thomasu Meyeru, baca stranke u podređeni položaj. Thomas Meyer: «Medijska demokracija kao kolonizacija politike pomoću medijskog sustava iz temelja mijenja ulogu i način djelovanja političkih stranaka. U onoj mjeri u kojoj se stranke ponajprije moraju, a možda i žele, pokoriti funkcionalnim imperativima logike medijske komunikacije……» No koje je pravo značenje mediokracije: «Iako je već sam pojam kontroverzna, ipak je jasno: pod mediokracijom se misli na to da današnji masovni mediji vladaju u najmanju ruku kao četvrta sila, ako već nisu preuzeli i neku vrstu nadmoći.» Ako su stranke medijatori između društva i države, tko onda medijatizira ili posreduje: stranke ili mediji? Tko je gazda u novoj medijskoj kolonizaciji politike? Prema tomu: «Dok stranke po svom nazivu i nekim temeljnim crtama svoje izvanjske pojavne slike još borave u političkoj areni, iz temelja se mijenjaju njihov način funkcioniranja, njihova bit i politička igra u koju su uključeni». Epilog medijske kolonizacije politike je u svojevrsnoj marginalizaciji stranaka. Odnosno: «Kao diskurzivne članske organizacije one pod utjecajem logike masovnih medija dospijevaju iz središta na nesigurne rubove zbivanja.» U kontekstu «medijske kolonizacije» Meyer kaže: «Tijekom 1990-ih znatno se smanjila važnost političkih stranaka kao masovnih organizacija u velikim europskim zemljama poput Italije, Njemačke i Velike Britanije, i kao čimbenika moći u političkom procesu, i kao čimbenika utjecaja u društvenom diskursu». U medijskoj demokraciji dolazi do pomaka od stranke kao sustava prema medijskom poosobljivanju ili medijskoj personalizaciji stranaka putem stranačkih vođa: blerizacija, klintonizacija, šrederizacija politike. Pa se natjecanja stranaka na izborima odvija kao natjecanje stranačkih vođa i njihovih medijsko-personaliziranih politika koje u izbornoj kampanji nalikuju teatru, spektaklu. Meyer: «Promjena politološkog sustava iz stranačke demokracije u medijsku demokraciju prema svojoj temeljnoj je tendenciji, također, promjena plebiscita o stvari u plebiscit o osobama sa znatnim posljedicama za važnost političkih stranaka u političkome procesu i legitimiranju njihovih rezultata.» U medijskoj kolonizaciji politike i stranaka, stranke se sve više personaliziraju, oslanjajući se na slikovnu predstavu jedne osobe, gdje se više računa vodi o izgledu čelnika negoli o strukturi stranačkih programa. Kampanje postaju sofisticirane i vode ih specijalisti, eksperti. Birači su publika, a izborni proces predstava, spektakl s elementima režije i kazališnog komada. Meyer kaže kako logika medijske demokracije proizvodi doista međusobno isključivo djelovanje: istodobnu marginalizaciju stranaka i prevlast medija te ostankom stranaka u žarištu...
