Uvodnik
Ml
Svakim danom sve više uvježbavamo vještine demokracije, kapitalizma i koračamo prema velikim dverima bespoštednoga globalnog sijela, nadajući se da ćemo za tim okruglim stolom i mi nešto značiti. Nove udruge i društva nižu se poput raznobojnih bisera na ogrlici naših snova o civilnom društvu. Sindikati imaju svoje vježbaonice. Progovaramo o problemima i mogućim društveno-političkim zaokretima, ali naš glas, nakon etera, ekrana i listova odlazi u reciklažu datoteka prolaznosti. Aparati za brojanje novca užurbano rade, a kune lete s računa na račun, kao što kukci lete s cvijeta na cvijet. Naši javni mislitelji ponašaju se kao da su samo oni pozvani misliti, a mi ih, već rezignirani, ostavljamo neka misle umjesto nas. Pokušavamo apstinirati od svakodnevnih vijesti, ali ipak bismo željeli biti u tijeku, pa tako nesvjesno zalutamo i na crvene tepihe koji su svuda oko nas i nemoguće ih je izbjeći. Suvremene mecene zaštićena su vrsta, oni su uvijek u karanteni nekih VIP salona i iza nekakvih ogradica, svijet za sebe, dok običan puk čeznutljivo gleda u njih i njihove tanjuriće s kavijarom iz svoga pučkog kruga postojanja. Osuđeni smo na krugove. Na našim cipelicama ostaju crvene dlačice, tragovi europsko-svjetskog glamoura dok napuštamo još jednu svjetlucavu priredbu popraćenu bljeskalicama fotoreportera. Tko je tko - teško je reći, ali valjalo bi to znati. Radi li se o lobiranju ili o nečijem stvarnom mišljenju? I to je također teško odrediti. Radi li se o reklami ili o vijesti? Što je reklama, a što nije? Što je vijest, a što nije? Što je prodaja, a što stvaran savjet o korisnosti nekog proizvoda ili usluge? 
Snaga caruje, a um klade valja. A naši stari učili su nas upravo suprotno. Prilagođavamo se. Ima nas mnogo u našoj maloj državi. U silnom vježbanju demokracije rađa se tisuće smjerova i političkih struja. Ovdje žive ljudi raznih nacionalnosti, rasa i vjeroispovijesti te svih mogućih političkih stavova i s vatko bi želio istaknuti nešto drugo, neki drugi komadić povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Svatko ima svoje mišljenje koje bi želio pretvoriti u veliku zastavu sa zvučnicima i mahati njome da ju svi vide i progovarati kroz nju da svi čuju tu jedinstvenu poruku. Svaka je poruka revolucionarna, unikatna, baš kao i ljudi, svatko je od nas neponovljiv original. Neki koji su dojučer bili desni danas su lijevi i obratno. A ima i onih koji ne žele biti opredijeljeni. Netko je u sredini, a većina se ravna prema vjetru te se politički određuje u smjeru vjetra i ovisno o tome na koju stranu puše, jer to donosi korist. Individualizam civilnog društva uvijek je dobrodošao, jer ostavlja prostor za razvoj lažnog globalizma. Stisnuti puk, na trgovima, ulicama i uredima umorio se od tih priča o individualizmu, uz popratne natruhe lažnoga stranačkoga razlikovnog kolektivizma. Sve mi se naše stranke čine podjednakima u svojim ciljevima. Rijetki su istinski ljubitelji demokracije i istinski revolucionarni političari koji doista gledaju interese naroda koji ih je i postavio na to mjesto i koji ih, na kraju, i plaća. Rijetki su istinski poznavatelji povijesti i njenog konteksta na ovim našim prostorima i upravo zbog toga svatko iz nje izvlači ono što mu odgovara u pojedinoj raspravi i u određenom trenutku, pa se nerijetko čini kao da imamo tisuću povijesti, a ne jednu, ovisno o tome s kim i u kojem trenutku razgovaramo. Naši se povjesničari ne mogu dogovoriti oko nekih osnovnih činjenica, pa svaki dan netko napiše neku svoju povijest koju onda Ministarstvo znanosti financira i njegova povijest postaje dio jedne velike opće povijesti koja je jedna obična velika svaštara. Zato mi je i smiješno gledati kontakt-emisije u kojima se uvijek isti povjesničari ili isti gosti svađaju oko toga tko je bio tko u našoj daljoj ili bližoj povijesti, ili pak polemiziraju o zataškanim nepravdama i zaboravljenim herojstvima. Prava povijest očito živi jedino u narodu, ali o toj se povijesti, na žalost, šuti. Vježbanje demokracije predoslovno smo shvatili te smo požurili u bujicu raznovrsnosti kako bismo pod svaku cijenu rekli svoje mišljenje - različito od mišljenja drugih ljudi. Nama je sada potrebna kolektivna svijest više nego ikad u povijesti i znatno više nego što nam je potrebna lažna demokracija, jer u tom našem bježanju svakog na svoju na stranu, što dalje od drugih, neki na lijevu, neki na desnu, neki u vis,
neki nikamo, pobjegli smo sami od sebe i od našeg kolektivnog MI. Ja, ja, ja i samo ja… to je refren koji nas već počinje iritirati. Bila bih mnogo sretnija kada bih znala da živim u državi gdje se ljudi vole i gdje ispred svega postojimo MI. Na žalost, nije tako, jer bi se u protivnom u Hrvatskoj bolje živjelo i ne bi bilo na stotine tisuća nezaposlenih, gladnih i žednih, jednom riječju nezadovoljnih. Između nas su goleme ograde, kineski zidovi koji dijele naša opredjeljenja. Bili naši stavovi argumentirani ili ne, oni nas dijele i odvlače nam pozornost od onoga najvažnijeg, a to je budućnost naše zemlje, dakle njena buduća povijest koju danas pišemo SVI MI. I svi mi bit ćemo odgovorni ako nešto ne bude kako treba. Toga moramo biti svjesni. Trebali bismo se konačno početi dogovarati oko nekih osnovnih stvari, pa da to postane opća istina i stvarnost - a time i dio našeg kolektivnog branda koji ćemo predstavljati svijetu, a ne da nam stranci dolaze govoriti tko smo, kada već mi sami to ne znamo. Mnogo puta slušala sam razgovore stranaca koji danas žive i rade u našoj državi (svi kažu da im je kod nas prelijepo) i mogu reći da smo veliki postotak njihovih tema upravo MI. Oni pokušavaju odrediti tko smo to MI. Spominju ljepotu naše zemlje, bivšu državu, rat, multietničnost i multikulturalnost, našu bogatu povijest, ali i opet im ništa nije jasno. Pitaju li nekog od nas, svatko će im ispričati svoju priču, jer mi nemamo jedinstvenu priču o Hrvatskoj. Ako npr. pitaju za Tita, koji je, htjeli mi to priznati ili ne, dio naše pop kulture, netko će im reći da je bio heroj, netko će reći da je to najveći zločinac koji je ikad živio na ovim našim prostorima, netko da je prava šteta što nije živ, netko će odbiti svaki razgovor o njemu, a netko će tiskati majice, kape i šalice s njegovim likom i prodavati ih stranim turistima i domaćim titoistima kao suvenir, jer se Tito dobro prodaje i ništa ih drugo ne zanima. Englezi imaju svoju kraljicu, ali i skinheadse, Talijani svoju renesansu, ali i mafiju, Francuzi svoju Azurnu obalu, ali i stalne socijalne nemire, Amerikanci imaju Kip slobode, ali i predsjednika Busha… A mi, hvala Bogu, imamo predivnu zemlju, ali i naše ratne profitere koji su došli do golemih bogatstava, a da ih se nitko ne usudi pitati kako su to stvorili.
Evo jednog primjera zataškane priče koja sigurno neće ući u povijesne čitanke naših budućih školskih programa. Jer, kako bismo, za Boga miloga, mogli napisati sljedeću rečenicu: »Nekim je Hrvatima Domovinski rat došao sasvim dobro. Dok su jedni ginuli u rovovima, boreći se za slobodu okupirane zemlje i dok su goloruki jurišali na srpske tenkove, drugi su istovremeno, daleko od ratišta, komotno kombinirali kako da od tog silnog meteža što više profitiraju.« Doista su majstori svog zanata i teško su prepoznatljivi. Svoje maskirne uniforme nisu koristili na ratištima, ali ih zato vješto koriste danas. Dok, naprimjer, slušamo nadahnuti govor nekog političara, kako znati je li to još jedan profiter ili istinski ljubitelj nacionalne politike, jer svi djeluju isto - i oni koji doista govore to što misle, ali i oni koji kreiraju svoje mišljenje s obzirom na danu situaciju koja im pruža novu prigodu za njihove nove pothvate. Oni nimalo ne razmišljaju o tome što je naša velika kolektivna svijest o NAMA SAMIMA te kakva je svijest svijeta o NAMA? Kako ćemo onda krenuti u susret svijetu kada nismo odredili SEBE, odnosno naš kolektivni MI? Nikako, jer ono što se nama događa dok, bilo kao JA, ili bilo kao mali mi (uime neke tvrtke ili udruge)nastupamo na pozornici svijeta koji sve više želi biti jedno golemo lažno MI, ili dok razgovaramo s državama koje već odavno postoje kao veliko MI – već u startu smo u debelom minusu, ne znajući što je to što NAMA nedostaje da bismo bili MI…??!
Nakon svega ponekad mi se ujedinjenja čine kao predznak razjedinjavanja i obratno. Razjedinjujući se, ujedinjujemo se još jednom i onda shvaćamo da smo razjedinjeniji nego ikad prije: bogati i siromašni, zaposleni i nezaposleni, sretni i tužni, sređeni i nesređeni ljudi na jednom brodu na putu prema sve dubljoj pučini. Dogodi li se štogod našem brodu, kako ćemo se spašavati, svatko za sebe ili svi zajedno? I hoćemo li imati svi pojasove za spašavanje i barku spasa za put prema kopnu, ili će ih imati samo odabrani? Poznajemo li se dovoljno i koliko se volimo? Tko smo to MI, onaj veliki zajednički MI, s oba velika slova, koji nema veze s našim titulama, funkcijama, hobijima i našim mnogim drugim mi i našim mnogim JA, koji nisu zajednički svima nama? Možemo li i hoćemo li ikad biti jedno i postaviti sve stvari na svoje mjesto, pospremiti ladice sjećanja, nade i snova i krenuti naprijed zajedno, svi kao jedan, kao Hrvatska, sa svim svojim različitostima, vrlinama i manama?
JA imamo cijeli život, a naši trenutačni i mnogobrojni mi naša su odmorišta sigurnosti koja nam gode, ali su vrlo varljiva kategorija, jer se kroz naš život izmjenjuju i nikad ne znamo kada će nam kliznuti iz ruke. Naše će veliko MI, za razliku od ovih ostalih vječno biti tu… Ono je već tu, samo ga moramo znati probuditi, nanovo otkriti našim djelima, pjesmom, željom, riječju, srcem… Amerika je kao kontinent postojala i prije nego što je bila otkrivena, baš kao što je i vrijeme postojalo prije nego što smo ga počeli mjeriti. Naše MI također već postoji. Sjetimo ga se malo češće, oblikujmo ga jednom zauvijek po mjeri dostojnoj čovjeka i sigurna sam da ćemo u takvoj moralnoj Hrvatskoj otkriti pravu ljepotu zajedništva, sigurnosti, topline, ljubavi i mira!
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon)))
