U TV emisiji Latinica emitiranoj 9. listopada na 1. programu HTV-a gledateljima je bilo postavljeno sljedeće pitanje:
Smatrate li da hrvatska država prešutno odobrava prijevaru?
Čak 94% TV gledatelja odgovorilo je potvrdno, a samo 6% niječno.
Kako biste Vi, gospodine Kuliću, odgovorili na ovo pitanje?
Iz navedenih podataka vidi se da je narod osvijestio pojam politike i unatoč tome što 94% ljudi smatra da su političari opljačkali ljude, nema nikakvih pomaka u politici.
Svaki narod ima mogućnost da u vlast bira ljude, ali ne one koji će narod varati ili s narodom manipulirati, ili koji će narod zlouporabiti, ili koji će zlouporabiti vlast. Nama preostaje da se samo pitamo jesmo li izabrali one ljude koji će manje zlouporabiti vlast protiv naroda, ili pak one koji će svoju vlast u velikoj mjeri zlouporabiti, jer u politici ne postoje oni koji neće na bilo koji način zlouporabiti svoju vladajuću poziciju. Takvih ljudi nema i takve ljude nije moguće izabrati, jer se tako u nas podrazumijeva izopačeni pojam politike. Moje je mišljenje da onoga trenutka kada dođe do formiranja vlasti, od toga dana svaka vlast nastoji ostvariti prostor odlučivanja izvan naroda, tj. da se narod više ništa ne pita.
Onoga trenutka kada dolazi do pristanka na manipulaciju, narod od tada mora samo čekati kraj mandata vlasti izabranih. Znači narod ne može prije spriječiti zlouporabu vlasti protiv sebe, tu takozvanu prijevaru ili takozvanu samoprijevaru. Stoga nije ni čudno zašto je na tako postavljeno pitanje toliki postotak ljudi rekao da je narod pristao na manipulaciju odnosno zaključio da hrvatska država prešutno odobrava prijevaru.

U tijeku te iste, vrlo gledane TV emisije, gledatelji su slali i svoje SMS poruke. Neke od njih ću Vam ponoviti i molim Vas da ih prokomentirate:
Hrvatska država je lopovska država.
Mnogi su prevareni, pogotovo hrvatski branitelji
Vlast samo brine kako ostati na vlasti.
Lijepa naša puna je mafijaša
Hrvatska, to je krimi država.
Građani bi trebali tužiti državu
Kada će se dogoditi Budimpešta u našoj metropoli?
Odgovor na ovo pitanje vezan je za visinu općeg stanja svijesti. Kod nas čak 93% ljudi pripada formalno-pravno nižoj i srednjoj školskoj spremi i zato taj narod nije u mogućnosti razumjeti što se događa s njim, oko njega i bez njega. Narod na toj razini svijesti nije u mogućnosti razumjeti određene okolnosti, posebno ne one koje se odnose na manipulaciju u danim okolnostima. Odgovor na ovo pitanje da narod može proturječiti svojoj nesreći tiče se stanja svijesti koje je on u danom trenutku imao i okolnostima u kojima on živi.
Kada bismo povijesno promatrali ovaj problem, sve vlasti bile su zapravo oktroirane vlasti. One nisu nikada bile posljedice takozvane demokracije ni takozvanog izbora većine naroda. Uvijek su bile rezultat ili posljedica, kao i kod nas, jednoga manjeg broja ljudi koji su smatrali da će upravo oni koji su se nametnuli na vlast, biti u funkciji njihovih interesa. Hrvatsko društvo i hrvatska država nastali su na nekako sličan način. Ustav Republike Hrvatske je vrijednosno-politički akt, umjesto vrijednosno-socijalan akt. Vrijednosno-politički akt je sredstvo manipulacije narodom ili oblik oktroiranja vlasti. Sam takav čin oblikovanja društva onemogućava tom narodu da sazna uvjete materijalne istine svoje opstojnosti, jer takva vlast se zakonito udaljava od interesa naroda misleći kratkoročno samo svoje interese.

Kada ste to rekli, odmah mi je pala na pamet naša istina, odnosno naša tragedija: Vlade se izmjenjuju, a društveno-gospodarske i socijalne prilike ostaju iste i nepromijenjene. Ima li nade da će neka nova generacija hrvatskih političara konačno doći na vlast i prestati misliti samo na sebe, i koja će promijeniti dosadašnju ne baš blistavu praksu?
Kada su u pitanju promjene, možemo reći da ova stvarnost nije vođena idejom promjena u smislu nekoga dubljeg horizonta. Mozak ljudi ili um onih koji odlučuju o svemu ovome nema nikakve veze s moralnošću, jer um i tako nije povezan s moralnošću. Ako je njihov um usmjeren u pravcu ostvarivanja njihovih kratkoročnih interesa vlasti, privilegija radi, onda mi od njih i ne možemo očekivati da oni misle neki dublji horizont, ne samo za sebe, a pogotovo ne za narod. Kada sam išao u etiologiju jednoga takvog procesa odlučivanja ili bolje reći manipuliranja većine od strane manjine, saznao sam da manjima uvijek preferira svoje kratkoročne interese prešućujući dugotrajne štete i posljedice po većinu.

Iz Vaših riječi mogu zaključiti da Vi analizirate Vladu kao takvu, kao fenomen, i ona kao takva uopće po Vama ne uključuje interese naroda, nego uključuje interese isključivo vladajuće strukture, za ulaz u koju je preduvjet laganje naroda, pohlepa i želja za vlašću?
Mislim da ste potpuno u pravu. Sve vlasti u povijesti vlasti bile su skoro iste. Isključivo su bile vezane za njihove kratkoročne interese, ne misleći dugoročne interese naroda, a posebno ne opstanka i razvoja života drugih.

Znači da je njihov um uvijek izražavao unutarnju strukturu morala kao vanjsku formu prava, jer se vanjska forma prava uvijek manifestira kao unutarnja struktura morala, ako ga oni uopće imaju.
Prethodno sam rekao da je um ljudi koji donose te odluke dominantno vezan za proces adaptacije i modifikacije na dane okolnosti. S obzirom da im okolnosti uvijek idu u prilog u smislu da mogu donijeti takve odluke. Ovdje se otvara pitanje opće etiologije politike.

Što je zapravo ta politika?
Ako smo u mogućnosti saznati da se ta paradigma i taj pojam potpuno izobličio i izopačio od vremena Aristotela do danas, taj pojam je otišao u takvu iskrivljenost da nije ni čudo da se oni koji ulaze u politiku služe tako iskrivljenim pojmom politike. U samoj suštini politike, ona bi morala biti ništa drugo nego jedan oblik odgovornosti i sposobnosti upravljanja društvenim poslovima, pravilnog upravljanja prostorom, dobrima, izvorima u korist i na dobrobit svih.
Sjećam se jednog navoda u literaturi, koji kaže da se Periklo od trenutka dolaska na vlast u Ateni kao grčki filozof i državnik nikada nije nasmijao do svoje smrti, jer je brinuo brigu o svom narodu u Ateni i u Grčkoj. Vi dobro znate što time želim reći. Znači, on je razumio paradigmu i pojam politike. Nisam siguran da suvremeni politički režimi to uopće razumiju.

Znači, naša današnja politika uključuje prijevaru, korupciju, laž?
Ona u sebi to uobličava kao iskrivljeni pojam. Ona se kao iskrivljena iskazuje kao ispravna.

Ako usporedimo politiku kao takvu i globalizaciju kao takvu, možemo li ih usporediti kao paralelne procese, jer globalizacija je također varljiva, ako se osvrnemo na njezina obećanja i njezine stvarne ciljeve?
Globalizacija je jedan globalni savez, interpersonalni savez takvih ljudi, ljudi sklonih dominaciji manjine nad većinom. Prema tome i globalizacija je zapravo jedan oblik ili proces promjene oblika civilizacijskog ustroja, a time i manipulacija svijetom.

Interesi globalizacije podređeni su vrlo malom broju ljudi, a ne cijelom čovječanstvu?
U pravu ste, globalizacija uključuje vrlo mali broj ljudi koji su beskrupulozni u prisvajačkoj aktivnosti, koji su brutalni i do kraja agresivni i bešćutni.

A slatkorječivi su i u svojim se obećanjima i programima pozivaju na dobrobit čovječanstva i njegovu sigurnost, blagostanje i mir?
Točno! Prema tome njima se i pripisuje i radikalizam i brutalnost manjine spram većine. Njima zapravo većina smeta. Njima je većina teret. I tu se zapravo otvara i daje konačan odgovor da je politika ono što uređuje odnose među silama, a moral ono što uređuje odnose među ljudima. Zato politika nikada nije tražila niti trebala moralne ljude, jer moralni ljudi ništa nisu mogli napraviti u politici. Prema tome, iskrivljeni pojam politike u sebi krije tu prijevaru kao oblik manipulacije stvarnošću, odnosno narodom od strane manjine.

Zaključno bi se moglo reći za onoga koji vara da se zna snaći, ili u prijevodu bi to moglo glasiti da vrijeme u kojem živimo možemo nazvati vremenom kulture prijevare, a ona se događa, smatra hrvatski narod, s vrha, s pozicije moćnih i onih koji upravljaju hrvatskom državom. Što Vi mislite o tome? Molim Vas da za čitatelje Epohe detaljno proanalizirate pretvorbu i privatizaciju provedenu u Hrvatskoj (s komparativnim osvrtom na provedene privatizacije u npr. Sloveniji, Češkoj ili Mađarskoj)?
To što se dogodilo u Hrvatskoj ne da se otkloniti. Narod ovoga prostora nije bio pripremljen za taj nasilan čin promjene, a narodu je opet u obliku laži stoljeća obećano da će promjena društveno-političkog uređenja Republike Hrvatske svim pojedincima i društvu, državi i narodu u cjelini, donijeti nešto bolje, nešto više, nešto sigurnije, izvjesnije i ljepše sutra. Sam čin pretvorbe i privatizacije državnoga u privatno vlasništvo ne mora značiti ništa, kao što je to u našem slučaju. Rad državnim ili privatnim sredstvima, odnosno sredstvima u privatnom vlasništvu, pita za odnos prema radu, jer vlasništvo samo po sebi jest relevantno, ali ne toliko relevantno da bi to bio razlog takvih krupnih promjena i nasilja, tj. temeljnom, nasilnom činu oduzimanja onoga što je pripadalo radnicima i narodu ovoga prostora. Zaključno, umjesto očekivane kapitalizacije zatečenoga s tzv. pretvorbom i privatizacijom zatečenoga hrvatskog bogatstva, Hrvatska je doživjela dekapitalizaciju s činom desupstancijalizacije, s gubitkom onoga što je to društvo u danom trenutku imalo. Umjesto očekivanog rasta društvenog bruto proizvoda s naslova novih i dodanih vrijednosti, veće zaposlenosti, većih investicija, veće proizvodnje, većeg izvoza, veće i bolje konkurentnosti i svega onoga što je bilo objektivno i za očekivati, od svega toga nije se dogodilo ništa, a odgovor leži u jednom od Vaših pitanja, odnosno u mojem odgovoru na Vaše prvo pitanje. Ljudi koji su upravljali tim procesima, činom nasilnog podržavljenja onoga što je već privatizirano, tzv. pretvorbom i privatizacijom državnog u neko novo privatno vlasništvo, upućuje na spoznaju da je prema nalazu Ureda za državnu reviziju više od 90% poduzeća (1700 poduzeća) nezakonito pretvoreno i privatizirano. Ono što je nezakonito pretvoreno i privatizirano, kao nova struktura vlasništva upućuje da javno i odgovorno kažem kako vlasništvo koje je stečeno na nezakonit način nema pravne važnosti u pravnoj državi. U političkoj državi možda, ali u pravnoj državi nema pravnih važnosti. Takav proces je rezultirao sa 400.000 nezaposlenih, s milijardama kuna koje smo morali davati za neka poduzeća da bismo ih mogli prodati, upućuje da ono što se dogodilo nema zastare u pravnoj državi...