Žozef Lončar
Zagreb – kao (moja) sudbina
/Igrokaz koji traje i traje, traje ... /
Piše Žozef Ivan LONČAR
Prolog
Tito se vratio s jednog od svojih mnogobrojnih putovanja po svijetu. Po običaju, po povratku, govorio je svojim suborcima o dojmovima i zapažanjima. Govorio je i da je shvatio što znači pojam «reklama» i zašto je to korisna poslovna funkcija. Brzinom munje širi se direktiva. Po poduzećima osnovati reklamne službe. Prije toga, bio sam, po ocjenama mojih rukovodioca, normalan čovjek, uspješan prodavač silosne opremeu Tvornici aviona UTVA u Pančevu, koja je tada bila, današnjim popularnim jezikom, u tranzicijskim tokovima od vojne (proizvodila avione, naročito ratne) ka tzv. civilnim proizvodima. Zasjeda Tvornički komitet Saveza komunista. Direktivu sprovodi Upravni odbor. Prvog travnja 1962. godine uručuje mi se rješenje kojim postajem referent reklame Tvornice aviona UTVA! Nisam pitan. Nisam ni član Saveza komunista (to ću postati puno, puno kasnije, pod posebno smiješnim okolnostima). Naprotiv! Dosta sam sporan omladinac jer sam kritički govorio na Godišnjoj konferenciji Općinskog komiteta Narodne omladine o nezavidnom standardu radničke klase, naročito apostrofirajući mlade radnike.
Prva slika – prvi čin
Stiže rujan iste godine – održavanje Jesenskog Zagrebačkog velesajma, kultne sajamske priredbe u bivšoj Jugoslaviji, koju redovito i jedino otvara Tito, organizirajući, pri tome, redovite susrete s vodećim privrednicima iz svih krajeva Jugoslavije. Sajamska priredba traje čitavih petnaest dana, plus sedam dana pripreme i tri dana za demontažu i otpremu štanda. Organizirajući velebni nastup Tvornice (avion UTVA 56, aluminijski prozori i vrata – prvi u Jugi, oprema, alati ...). Uprava Velesajma oduševljena klijentom koji troši. Zaštitni znak tvornice, grafički komponirana ptica UTVA ZLATOKRILA dominira nad Alejom nacija (moj komercijalni direktor jedva je poslije opravdao tolike izdatke pred Upravnim odborom, ali Tito je rekao!). U slobodno vrijeme kada probni pilot Tvornice i ja ne vozimo zagrebačke ljepotice prijavljujući kontroli leta demonstracijske letove s potencijalnim kupcima i kada je završen čaj u pet na terasi Hotela Esplanade i gdje mame, mnoge ljepše od kćeri, dovode kćerke da bi bile zapažene, šetam Zrinjevcem i ugledam Antikvarijat TIN UJEVIĆ (na njenom je mjestu sada dosta neugledna knjižara ZNANJE). Ulazim (uvijek sam volio knjižare i knjige) i nailazim na meni nepoznatu knjigu i autora. PROPAGANDA, REKLAMA, PUBLICITET, Dušana Mrvoša. Debela knjiga, ali «debela» i cijena – 10.000 dinara, a moja plaća 10.400. No, dnevnice pristojne. Kupujem. Dok traje sajamska priredba, na štandu imam vremena i za čitanje. Od korice do korice. Referent reklame otkriva novi svijet! Vraćam se u Tvornicu i tražim prijem kod generalnog. Nudim ostavku i tražim da ponovno budem prodavač silosne opreme. Generalni odbija izlažući sljedeću «argumentaciju»: u Tvornici, po njegovom saznanju, nitko iz svog džepa nije dao toliko novaca za stručnu knjigu. Osim toga i pročitao sam je, u što vjeruje. To, po njemu, znači da u tvornici znam najviše o reklami (o propagandi i publicitetu tada nije bilo riječi). Njegov zaključak: «marš na svoje radno mjesto koje ti je Partija povjerila!». I tako, ostadoh, mimo svoje volje, u svijetu propagande i publiciteta (o PR nitko živ nije govorio, čak ni teoretičari).
Druga slika – prvi čin
U tzv. socijalističkom bloku kome, formalno, nikada nismo pripadali, u svakoj državi posluje po jedna reklamna agencija (mahom sa zaposlenim obavještajcima i nekim ljudima iz drugih struktura zbog mode organiziranja sajamskih priredbi država po međunarodnim sajmovima). To su radili skoro svi, bez obzira na ideološke predznake. Uvijek je središnji događaj bio Američki paviljon na Zagrebačkom velesajmu. U bivšoj Jugoslaviji bilo je sasvim drukčije. Na primjer, registrirano je preko četrdeset agencija, zavoda i poduzeća za ekonomsku propagandu i publicitet. Najveća je OZEHA s preko stotinu trideset zaposlenih, osnovana svibnja 1945. godine (po nekim saznanjima, registrirana šest (ili devet) dana po ulasku partizana u Zagreb, kao Oglasni zavod Hrvatske. Pored OZEHA, u Zagrebu posluju INTERPUBLIC i ZAGREBPULIK; u Ljubljani LIK, REKLAMPUBLIK i EXPORTPROJEKT; u Beogradu FORUM (osnovan 1948. godine), YUGOSLAVIAPUBLIC (1960), OBLIK; u Sarajevu OZEBIH i mnoge druge. Osnivaju se Udruženja ekonomskih propagandista: Hrvatske, 1959. godine; Srbije 26. prosinca 1962. godine (delegati UEPH na Osnivačkoj skupštini u Beogradu Tihomir Sertić i Mihovil Skobe), BIH 1965. godine - po drugi put, prvi put 1963. pa nije «zaživjelo» itd. Pokreću se staleška glasila: u Zagrebu IDEJE, u Beogradu EKONOMSKA PROPAGANDA, u Ljubljani i Sarajevu BILTENI. U Zagrebu odlični izdavači: PANORAMA, INFORMATOR, ŠKOLSKA KNJIGA. Prve knjige iz propagande, publiciteta, oglašavanja na televiziji, o turističkoj propagandi, marketingu i to prvijenci na prostorima bivše Jugoslavije kupuju se u Hrvatskoj (Kao i kravate!) OZEHA ima svoju školu za mlade propagandiste. Vodi je uglađeni gospodin Ratković i svi ga tako zovu bez obzira na formalno oslovljavanje s druže. Poslije Prvog u Ljubljani u veljači 1960. godine, u Zagrebu se 22. i 23. veljače 1963. godine održava Drugo jugoslavensko savjetovanje propagandista, od ogromnog značaja za razvoj struke. Odlično pripremljeno, sa sjajnim zaključcima (koji su se, tada, uglavnom provodili). Mnoga pitanja su otvorena – školovanje propagandista kroz redovni školski sustav, obuka zaposlenih, kodeksi, pravila ponašanja, propagandna aktivnost na inozemnim tržištima... I to je dio povijesti struke!
Treća slika – prvi čin
Upoznajem i družim se s: Marijanom Serdarušićem, Velimirom Kovačićem, Mihovilom Skobeom, Čedomilom Dinterom, Mariom Hladnikom, Josipom Sudarom, Veljkom Klašterkom, Aleksandrom Zdunićem, Josipom Peršinom, Fedorom Roccom, Romanom Obrazom, Josipom Šintićem, Borisom Petzom, Aleksandrom Bazalom, Markom Pekicom ... Kasnije, Antom Batarelom, Markom Babajom, Markom Štivićem, Silvestrom Dragojom, Krstom Milošićem, Vlastom Kroflin, Tomislavom Prečarinom, Ivanom Maričićem... gromade ljudske, s manjim izuzecima erudite s fakultetskim obrazovanjem (što nije bilo karakteristično za sudionike na tržištu propagandnih usluga u drugim glavnim gradovima jugoslavenskih republika)...
