Mirta Diminić
Tanka nit nas veže
Piše Branka ARH
Mirtina slikarska misao očituje se u prihvaćanju i razumijevanju suvremenih likovnih strujanja, ali je u traženju vlastitih putova oslonjena na tradicionalne postupke i čiste slikarske vrijednosti. Svoju je nadarenost razvijala na Školi primijenjenih umjetnosti i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (diplomirala je kod prof. Kauzlarić – Atača) i već na početku svoga kreativnog puta jasno je dala do znanja da ne želi kompromise s figuracijom. S uvažavanjem je praćena na našoj i talijanskoj likovnoj sceni ( otkupna nagrada 2. labinskog uzleta likovnosti, nagrade za slikarstvo u Certaldu, izložba u Firenzi, međunarodna izložba Open Art 2004. u Rimu).
Od početka do danas, više crtežom nego slikom iskazuje narav stvaralačkog bića: kad uprizoruje gotovo bezglasni prostor tišine, onaj najčišći osjećaj i najintimniji zapis sklon nestajanju (Dah, 1996.), kad se okreće kolorizmu i naboju geste (Jedan dan, 1998.), kad se obraća monokromnim odnosima i nježnim dijalozima prozračnih tonova, kad vizualizira krhkost postojanja (Tanka nit nas veže, 2001.) i lovljenje sebe u vlastitim mrežama i tunelima, kad razmiče i pročišćava prostor oko sebe da bi prikazala slojevitost bjeline. Tu je i težnja za analitičnom utemeljenošću, visokim estetskim dometom i krajnje minimalističkim pristupom. Mirta stvara slike koje su ona. Ničeg tragičnog niti nihilističkog nema u njima. Tek vizualne činjenice proizašle iz njenog unutrašnjeg duhovnog prostora i iskazane govorom apstraktnog ekspresionizma. Njezin je potez sabran, miran, ali u sebi nosi naboj koji energiji omogućava prohodnost i kroz najneprohodnije slojeve. Kad u svega nekoliko odlučnih konstruktivnih poteza, oštrih poput rezova, učvrsti prostor slike, pomno i odmjereno, čitko i jasno razrješava proturječja, skuplja u jedno, spaja u cjelinu nekoliko činjenica. Ne opisuje, ne nabraja, ne priča. Izoštravanje joj je važnije od dodavanja. Bilježi ono što se događa kada se jedna boja (crta ili gesta) protegne do druge kao horizontala, vertikala ili dijagonala, kako se mijenja napetost, kako se nalazi razrješenje u prostornim odnosima, kako se blage tonske gradacije kreću od plohe prema prostoru omekšavajući tvrdoću polja i stvarajući privid uleknutog, ponegdje nježno urezanog ili raspuknutog prostora (podsjećaju na Fontanina razrezana platna) da bi se iluzijom zašlo i iza površine slike. Postupkom znanstvenika otkriva zakonitosti boja, njihovo rasprostiranje i prosijavanje, kako se iz donjih slojeva probija svjetlo, kako svaki ton boje nosi u sebi neki novi likovni problem. Na slici Između (1999.) mogu se sagledati sve doživljajne i stilske vrijednosti njena slikarstva: profinjena slikarska imaginacija, jednostavnost, čistoća, red i sklad izričaja. Nakon slika mekih svjetlosnih prijelaza, istančanih suodnosa boja, senzualnih u glatkoj teksturi i zgusnutih u promišljanju, pojavila su se neka nova nadahnuća: slika Jednonogi ždral (2001.) prva je u nizu koja nije proizašla iz njene kontemplativne naravi, već iz slikarskog instinkta, iz trenutka u kojem je samo jedan suptilni trepet kista iskazao njene najdublje ritmove...
