Ivana Krstulović - Gazzari
S okusom mora, s okusom soli...
Piše
Ivana KRSTULOVIĆ GAZZARI
Jesen miriše kestenima i kišom, trulim lišćem čiji miris nije neugodan, naprotiv, topao i poznat, zima mirisom cjepanica koje gore i hladnim, reskim zrakom, proljeće zelenilom i cvijećem, a ljeto, ljeto miriše najapstraktnije, a opet najuzbudljivije. Ljeta moje prošlosti mirišu mi na prve izlaske i prve ljubavi, noći provedene vani, na zraku, koji miriše avanturom, i u moru, i u dočekivanju izlaska sunca i novog dana. A ovo ljeto? U gradu miriše vrućina, asfalt, okrenem se prema tržnici i zapuhne me miris paprika, bresaka, dinja. Da mi ga je barem zadržati i nositi sa sobom kroz godinu! Maknem se iz grada, idem do mora. Prolazim plažom kroz mnoštvo mirisa ulja i krema za sunčanje, koji mi u početku gode, razbuđuju mi čula i dižu raspoloženje, ali nakon kratkog vremena postaju preagresivni. Tražim mir, prirodu. Vidim! Borova šumica i netaknuto more, osama. Našla sam svoj komadić mira i ljeta, mirise koje sam upila u djetinjstvu i koji mi se sada vraćaju, zapljuskuju me i dovode u stanje blaženstva. Najjači je miris borovih iglica i smole što se lagano cijedi niz deblo. Zaglušujuća buka cvrčaka ne ometa me da ih upijam. Maknuvši se iz grada, smrada ispušnih plinova, pržene hrane i civilizacije, osjećam se opet dijelom Prirode. Osjećam da pripadam tu, među mirisnim, bodljikavim iglicama, cvrčcima na kori borova, i malim crnim mravima sto mile oko mene, potpuno koncentrirani na svoj mikrokozmos. Spuštam se prema moru. Udišem slankasti vrući zrak, osjećam miris užarenog bjeličasto-surog kamena, pitomog, toplog, mami me da ga pogladim, sjednem na njega i nogom kliznem prema dijelu gdje njegova bjelina prelazi u smećkastu, pa zelenkastu boju, gdje ga dotiče rub mora. Udišem more, miris modro-zelenih algi, miris svježine. Lagani valići prskaju o kamen, ostavljajući na mojim nogama svjetlucave bijele točkice soli. Dolje, na dnu, pitomo se povija trava, u simbiozi s oblutcima. Mala šestokraka zvjezdica lagano gmiže dnom. Miriše mi suncem ugrijana koža ramena i ruku, miriše na djetinjstvo, na bezbrižna ljeta, sunčanja i prskanja u plićaku. A sada ću ugaziti u more, na oblutke, na kao mahovinu mekanu travu, i hodat ću, hodati sve dublje i dublje, bez obzira na naježenu kožu i trnce što mi prolaze tijelom i penju mi se uz vrat, a zatim uranjam u svježinu i prepuštam se zagrljaju mora. Grabim prema plavetnilu. Lomim valiće koji svjetlucaju i bljeskaju. Ne želim vidjeti morsko dno, kamenje, pijesak i travke. Želim u dubinu, u modrinu, radim sve jače zamahe, i evo me, tu sam, sama u morskom prostranstvu. Graja kupača daleko je od mene, a ja lebdim u bestežinskom stanju, ispod mene najmanje trideset metara dubine. Sunčeve zrake lome se u modrini mora, prodiru u dubinu, stvarajući prizmu, veličanstvenu, pomalo zastrašujuću. Sjetim se filma "Veliko plavetnilo". I zaronim. Hladna voda mrsi mi kosu, isprva pruža otpor mojim rukama i zamasima, a onda me prihvati u naručje i vodi u svoj svijet. Sad sam dio morskog svijeta, sirena, riba, svijet tišine postaje otvoren i za moje uši. Prvo čujem pucketanje, u daljini zvuk brodskog motora i propelera, a zatim piskave zvukove morske faune. Hej, morska bića! Vaša sam! Blizu površine ljeska se jato srebrnastih gavuna. Igram se s njima, ulazim im u jato, širim ga, razvlačim, dijelim ga i opet spajam, sretna, zaigrana. Iscrpljena, izronim i legnem na leđa u najmekši krevet na svijetu, tako lagan, kao da me samo misao drži na površini i ne da da propadnem kroz njega u dubine. Plutam zatvorenih očiju, lagano, sasvim lagano se ljuljuškajući na valićima. Sunce mi peče zatvorene vjeđe i vidim tako narančaste mrlje koje se šire i šire dok ne prsnu, da bi dale mjesta idućima, u ušima mi tako fino more pucketa, i to pucketanje odvaja me od vanjskog svijeta, a ja plutam i puštam se struji da me nosi. Obgrlilo me more sa svih strana i nježno me nosi. Gdje, kuda? Ne znam, i nije mi važno. Polako tonem, tonem u modrinu, sve tamniju, polako lelujam dublje i dublje, ali nije me strah. Oko mene jata ribica, mahnu mi repićima kao na pozdrav prije nego promigolje dalje, ja lagano lelujam u bestežinskom stanju, smijem se ribicama, zrakama sunca što me pokušavaju uvući u svoj vrtlog, klizim im, migoljim i idem dublje, u modrinu koja je sve crnja. U jednom trenutku učini mi se da vidim sirene, rasplesane, dugih gustih kosa, razasutih od pokreta i gibanja morskih struja. Ugledale su me i primakle se bliže, sad plešu oko mene, ispod mene, prekrasne su. Gledam ih sa smiješkom, pružam im ruke. Ali one polako nestaju, iščezavaju, guta ih more...
