Boris Bućan
Od neuspjelog pokušaja upisa na
Likovnu akademiju do akademika
Piše Marko PEKICA
Ovogodišnju nagradu za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva dobio je priznati zagrebački autor Boris Bućan, koji je, kako je prilikom dodjeljivanja nagrade istaknula predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Ira Payer «svojim suvereno autorskim pristupom dizajnu utjecao na uvriježena shvaćanja i način razmišljanja nekoliko generacija grafičkih dizajnera.»
Prije Bućana ovu prestižnu nagradu dobili su Bernard Bernardi (1999. godine), Ivan Picelj (2001. godine) i Vladimir Robotić (2003. godine).
U uvodniku kataloga rovinjske izložbe hrvatskog dizajna 040506 posvećenog Borisu Bućanu (postav i koordinacija Željko Burić i Koraljka Vlajo uz svesrdnu pomoć grada Rovinja), predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Ira Payer posebno je istaknula da se «ovom nagradom željelo postići to da se od strane struke nagradi izuzetna autorska osobnost Borisa Bućana za njegova značajna postignuća u dugogodišnjem dizajnerskom radu, ali istovremeno i potaknuti na razmišljanje o dizajnu na drugačiji način od onog koji je u Hrvatskoj, uz pojedine iznimke, danas mahom prisutan.
U vrijeme kada je grafički dizajn gotovo posve usmjeren na (legitimnu) tržišnu isplativost, kada je prečesto korporativno standardiziran, generički sterilan i ispeglan, Boris Bućan kao autor izrazite autentičnosti i naglašene kreativne autonomije, mogao bi nam biti uzor neovisnog kritičkog duha i dizajnerske inteligencije .»
U želji da Borisa Bućana i njegovo djelo približimo čitalačkoj publici Epohe, zamolili smo za razgovor ovog iznimno povučenog autora, koji inače nije previše sklon javnom «pojavljivanju». Uz Borisov komentar «Sjajan vam je časopis, idemo to napraviti!» - dogovorili smo se i krenuli u razgovor.
Borise, sve što sam do sada čitao o Tebi govorili su drugi. Zanima me kako bi Ti opisao sebe i svoj dosadašnji rad. Tko je, dakle, Boris Bućan?Je li to dizajner, slikar, akademik, filozof, ili je Boris Bućan još nešto što drugi još nisu otkrili?
Ja bih jednostavno rekao da je o tome napisano nekoliko svari. U početku sam se bavio dizajnom tako da sam mislio o dizajnu dosta dugo godina dok se nisam odlučio da ti plakati moraju biti umjetnost. Nakon toga se bavim umjetnošću i danas se bavim slikarstvom i mislim da sam pred nekim velikim otkrićima u slikarstvu, tako da će to biti na taj način o meni rečeno. Toliko o tom pitanju.
Kao umjetnik pojavio si se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i već od prve pobudio veliki interes likovne javnosti. Bilo bi zgodno od tebe čuti što je bilo to s čime si tako uspješno «počeo mijenjati estetiku našeg okruženja», kako je to, u jednom svom kritičkom prikazu tvojih radova napisala Nada Beroš.
Možda se i može to tako definirati, ali nisam ja taj koji će to definirati. Vjerujem da bi Nada Beroš to bolje objasnila, ali mislim da su se u početku događale neke stvari u kojima sam ja imao utjecaj. U tom plakatu sam počeo mijenjati i znao sam što su neki prije mene radili i bilo je pitanje da li ja to mogu drugačije. Jedino što sam vjerovao je da ja to mogu bolje od njih i na taj način su nastali radovi. Tu su se događale različite varijante umjetnosti. Bilo je dosta dizajna, zatim sam se bavio u tim plakatima minimal artom. Kasnije se dogodilo i nešto od konceptualne umjetnosti u tim radovima. Eto, to su te novosti koje su bile važne za sredinu. Danas mi je smiješno da se neko bavi 50 godina konceptualnim plakatom. To bi bilo deplasirano.
Koliko danas i Ti i mi dugujemo tvom neuspjelom pokušaju da se upišeš na Akademiju likovnih umjetnosti. U Zagrebu nisi prošao, ali si zato u Ljubljani bio objeručke prihvaćen i upisan. Kako na tu nepravdu i propust zagrebačkih profesora gledaš danas s vremenske distance od 30-tak i više godina?
Ja mislim da su me u Zagrebu ocjenjivali profesori mediokriteti i tu je bio glavni nesporazum. Ali, i ja nisam očito tu bio u najboljoj formi. U Ljubljani sam znao da je to moja tema, a imali smo temu Žena i majka. Napravio sam ženu kraj mrtvog djeteta i znao sam da ću položiti taj prijemni ispit.
Tu u Zagrebu mi se, da tako kažem, izmaknulo. Sa Zagrebom sam imao godinama velikih problema s profesorima. Čak su me 3. godinu rušili. U 2. godini studija sam na Zagrebačkom salonu, gdje su i profesori izlagali, dobio prvu nagradu za Dantonovu smrt, tako da nije bilo sve tu u odnosima normalno. Tada su pravila Akademije bila da se ne smije izlagati prije diplome, a ja sam već u prvoj godini izlagao Pikturalnu petlju itd. Tu je bio nesporazum. Iz tih vremena se jedino sjećam čovjeka od formata, tu mislim na Krstu Hegedušića, koji me je spasio na toj Akademiji. Kad mi je on dao potpis, svi su nakon toga to odmah učinili. Tako da je to bio jedini čovjek koji je bio grandiozna figura.
Kako su upravo nedavno završili upisi u novu školsku godinu, zanima me što bi Ti sugerirao onima koje je zadesila «sreća» slična tvojoj kada si htio postati student ALU u Zagrebu?
Moj savjet je da bi ta djeca trebala roditi svoju umjetnost, strašno autentičnu, ne baviti se ovom konceptualnom umjetnošću na koju svi naletavaju. Vrata su im odmah otvorena u galerijama, ali to nije nikakav rezultat. To Europa neće nikada prihvatiti, jer je to njihov patent i to je uzaludan pokušaj da se tim bave. Drugo što bih rekao tim mladim studentima je da iz tih poslova ne prave business. Ja znam neke svoje kolege koje su iz toga napravile samo business, nikakvu kreativnu stvar.
Budući da Te s pravom smatraju ocem Velikog plakatnog formata u ovim našim prostorima, kako se osjećaš kada danas šećeš kroz šumu plakatnih površina koje nas okružuju?
Loše se osjećam. To je jedan površan rad. Uostalom i Ti sam to znaš, a znaš i gdje su problemi svega toga. Radi se s neinventivnim fotografijama. Djeca u školi su totalno needucirana, ne znaju crtati, sprdaju se s crtanjem, itd. Totalno neinventivni rezultati su produkt toga. Jedino se rade skandal-plakati, kao ovaj s pljuvanjem Bandića. Nije baš štos nekome opsovati mamu preko plakata. Umjesto toga, probaj napraviti likovni skandal. To govori i o razini kulture...
