Vladimir Kos
PROZORI
PišeVladimir KOS
U ljetno doba prozori služe kao idealno mjesto za summit muha svih vrsta i veličina, sve do jesenskih kišnih i prohladnih dana.
Ljudima služe pretežno za otvaranje i zatvaranje, ali i promatranje onih gore i onih dolje - ukoliko se radi o viletinama na obroncima Sljemena s pogledom na metropolu, ili stančiću na Trešnjevci s pogledom na susjedovu juhu.
To je u svakom slučaju interesantnije nego gledanje TV programa.
Vermeeru su interieuri bili obasjani svjetlom po pravilu, uvijek s lijeve strane- kroz zatvorena prozorska stakla, da nije bilo njih ne bi bilo čarobne plave boje na tridesetak sačuvanih slika.
Našem čarobnjaku svjetlosti, prozori su se pobjednički kočili na brojnim slikama, u čitavom ciklusu boja, prozračnosti, bjeline...riječ je naravno o Motikinom slikarstvu.
Nevinoj dječici su prozori služili kao lansirne rampe za papirnate aviončiće, a koju godinu kasnije đacima u gimnaziji da »bacaju zjake» kroz prozore dok im profesor govori o Tindalovom efektu ili Brownovom gibanju.
Kad već spominjemo školu sjetimo se, da su u srednjem vijeku katolici bacali Hugenote kroz prozore pariških palača.
U Turskoj se to nije moglo dogoditi, jer su tamo znali za pendžere, a za Hugenote nisu ni čuli. Tajne carskih, sultanovih dvora ipak spominju «bosporiziranje» navodno nevjernih odaliski, ocvalih haremskih ljepotica s obveznim društvom mačke u vreći.
To je bio mali sadistički kutak za svemoćnog sultana, dželata i društvo u kutu, odnosno harem. U nekim zemljama bacaju na Novu godinu- stare stvari naravno, kroz prozor-običaja radi, za nastupajuće sretnije dane.
Neki sami sebe «skrozprozoriraju» / za svaki slučaj/ s nekog nebodera, iščekujući nove račune u svom poštanskom sandučiću.
U američkim filmovima žene bacaju kroz prozor cipele, košulje i odijela svojeg «dragog»- uveseljavajući susjedstvo.
Nikoga više ne zabrinjava bacanje smeća kroz prozore «prekosavskih» nebodera, uostalom idemi u Europu, a tamo su već u srednjem vijeku bacali fekalije «drito na cestu» ili u more, sjetimo se Venecije, Pariza, Londona...
Tada su uzdisali, pjevali i recitirali stihove pod balkonima, prozorima raznoraznih Ofelija, Dulcineja, uzoritih tih i tih...
Oni, uspješni stihoklepci i trubaduri nisu bili zaliveni zna se čim.
Uostalom i moderni Drakula u Badamovom filmu dolazi dragoj kroz prozor na grickanje, gric po gric...njemu nije bilo teško hodati po zidovima kule, do svog svježeg obroka. Snajperi su uvijek voljeli prozore pogotovo one ukrašene geranijama, begonijama ili kaktusima. Toliko o realnim, znanim prozorima, ali što je s onim artificijelnim, efemernim svijetom i polusvijetom TV ekrana?
Oni se množe, reproduciraju, diobom- kao amebe.
Najviše se bave sobom, na svu sreću. Serviraju svoju sliku svijeta po narudžbi s vrha piramide, na osnovu zakona «noli turbare circulos meos» i proklamiranih medijskih sloboda.
Prvo pravilo TV ekrana bivših vremena - ništa se nije dogodilo ukoliko nije objelodanjeno na televiziji, vrijedi još i danas.
Dobro, i što sad? Postoji na svu sreću još jedan prozor, a to je svijet PC-a, informacija, znanja, interneta, computerskih programa, koji pojedincu omogućava pravo na vlastito saznanje i vlastitu objektivnu sliku svijeta, bez «zvjezdoznanstva», red carpeta, nametanja tuđeg svjetonazora i «soljenja pameti».
