Marko Kovačić
Aleksandra Mindoljević - Drakulić
Nepodudarnost kultura i jezika
Piše Marko KOVAČIĆ
Izvorna primitivnost
Nekim narodima i ljudima i ne treba drugo nego samo da postoje. Ne moraju osvajati, žrtvovati nekoga bogovima, graditi ni rušiti. Takve jednostavne narode nazivamo primitivnima. Ta bi riječ u prijevodu značila jednostavno “prvi”, no suvremeni čovjek sebi je prevodi obrnuto, kao “zaostao”, dakle “zadnji” jer smatra nazadnim sve ono što mu je nepoznato i što je lišeno njegove gramzljivosti. Primitivnima Zapadnjak smatra čak i one koji su stoljećima prije njega pisali i čitali i koji su dosegli zavidnu razinu u graditeljstvu, pa taj doseg radije pripisuje teorijama o svemircima i Atlantidi negoli mogućnosti da su to postigli sami. Europljanima se ne može osporiti tehnološki napredak, kao ni uspješnost preuzimanja i unapređivanja izuma s istoka tijekom stoljeća, ali može način na koji su se tom prednošću okoristili da zavladaju narodima čija tehnologija nije bila usmjerena na podjarmljivanje drugih. Čudeći se tuđoj naivnosti, Europljani su sve izume uspjeli iskoristiti u osvajačko-ratne svrhe, pa bio to kotač, vatromet, opijum, nuklearna energija ili čak seks. Premda možda i danas živimo u uvjerenju da je bijeli čovjek izbavio ostatak svijeta iz okova neznanja, kako je Kipling rado vjerovao, ne uzimamo u obzir koliko je znanja bilo sadržano u tim tobožnjim okovima, a koliko okova u navodnom prenesenom znanju.
Eurocentrični Europljani
Uvjerenja drugih naroda ismijavamo, a vlastita poštujemo. Zapadnjacima je smiješna pomisao da žena može nastati od ženke bijelog bizona, ali nije da bi mogla nastati iz rebra muškarca. Tako je i s jezikom i kulturom, a ne samo s religijom. Zapadnjak griješi izvodeći paralogizam da hodati bos i jesti prstima znači biti primitivan i stoga služiti se zaostalim jezikom, dok za svoj pak jezik smatra da je “stravično težak” i da naučiti ga predstavlja nevjerojatno intelektualno postignuće. Zapravo su jezici primitivnih naroda često zahtjevniji od onih koji su nama poznati, nama sasvim nedokučivi na svim jezičnim razinama, neizgovorivi, nepojmljive morfologije i sintakse, a često se vokabularom ne oslanjaju na svoje susjede ni takozvane svjetske jezike, drugim riječima “teški” su. Istina, oni ne posjeduju mnoge izraze za predmete koji okružuju nas, ali ni mi ne posjedujemo izraze za svijet koji okružuje njih, a često su i ti “naši” izrazi zapravo preuzeti iz nekih drugih, često izumrlih jezika. To čiji je svijet važniji moramo raspraviti sa svojim egom, a to odakle nam naša stereotipna uvjerenja – s indolencijom. Naš će Europljanin konačno zaključiti da na tako prostačkom, njemu nerazumljivom jeziku primitivan narod nije mogao stvoriti ni neku književnost, tim više što su svi njegovi pripadnici nepismeni.
Usvajanje ili stvaranje pisma doista je prijelomni trenutak za svaku kulturu, no opismenjavanje naroda nije osnovni preduvjet za nastanak književnosti na njegovu jeziku. Priče, legende, bajke, molitve i napose epovi postojali su u svakome narodu davno prije nego što su zapisani. Njima se rijetko bavi komparativna književnost ili lingvistika. Njihovi pripadnici uglavnom nestaju šaptom i neprimjetno, kao što su i živjeli, blijede više na štetu svijeta koji ostaje nego na svoju. Važnost pismenosti ilustrira primjer Čerokija čiji su pripadnici postali pismeni u visokom postotku u roku od svega nekoliko mjeseci nakon što je 1821. godine njihov Sekvoja dovršio slogovnik tog jezika. Kad se pojavila potreba, jednostavno su postali pismeni. Time su možda zadovoljili zapadnjačke kriterije civiliziranosti, ali očito je da je neciviliziranost bila puka izlika jer isti su ti Čeroki desetak godina kasnije otjerani iz zavičaja na krvavi križni put.
Narodni epovi
Često je usmenu predaju bilo zabranjeno zapisivati jer je pripadala samo povlaštenim pamtiteljima. Ako se nešto i zapisivalo, činilo se to simbolima koje su smjeli razumjeti samo svećenici; zato ih i zovemo hijeroglifima, svetim urezima. S naraštaja na naraštaj, a tek kasnije i na papir ili druge materijale, prenosila su se razmišljanja i legende o nastanku svijeta i svemira, o zvijezdama, priče o bitkama, bogovima, junacima, ljubavima i svemu što danas gledamo u filmovima i čitamo u knjigama. I neki zapadnjački epovi nastali su prije nego što su zapisani, a mnogima se zna autor, no takvi su novijeg datuma nego primjerice Gilgameš, Ramajana, ili Mahabharata, a nije uvijek sigurno ni kojem narodu koji pripada; epovi Alpamiš, Kutadgu Bilig i Görogli su sveturkijski, dok je Manas najviše kirgiski, a Gesar najviše tibetski. Čak i u današnjoj eri interneta teško ćemo doći do ovih djela, a u ono vrijeme pravo je čudo ako je štogod preživjelo do danas zalaganjem naraštaja ljudi sjedinjenih u želji očuvanja tradicije. Znamo za požar Aleksandrijske biblioteke, mada nije sasvim riješeno kako je buknuo, poznate su Savonaroline lomače taštine u Firenci i one nacističke u Berlinu, ali treba uzeti u obzir i manje poznate, manje senzacionalne tragedije.
Progon knjiga
Najveći su zločin, ili barem najtemeljitije, Europljani, prvenstveno Španjolci, počinili u Sjevernoj i Južnoj Americi. Osim što su iskorijenili cijele narode, porušili su njihove hramove i gradove i uništili zapise o njihovu postojanju. Jedina poznata knjiga koja je preživjela u prijepisu jest Popol Vuh, sveta knjiga majanskoga naroda Kiče. Zapad će možda više mariti za nju kad u prosincu izađe novi film Mela Gibsona, Apocalypto, na tu temu, ovaj put na jukatečkom majanskom. No i naše su se starine uništavale ili se u najboljem slučaju po njima hodalo ili se čak njima jarila vatra, a najstarija nam je tiskana knjiga sada u Istanbulu, kao što je najdulji etrurski tekst kod nas. Svoju svetu knjigu, Propovijed iz Muša, tešku gotovo trideset kilograma Armenci su otkupili od Turaka koji su im je bili oteli, a kad su nekoliko stoljeća kasnije opet morali bježati pred Turcima, Armenci su knjigu prepolovili, jedan dio donijeli u Jerevan, a drugi zakopali i tek je nedavno pronađen. Toliko truda da se sačuva 700 telećih koža. Takvih priča ima i u novije vrijeme...
