Aleksandra Mindoljević - Drakulić
Spontanost - najnerazvijenija osobina civiliziranog čovjeka
Piše
Aleksandra MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ
Prema bečkom liječniku Jakobu Levyju Morenu, tvorcu i osnivaču psihodrame (scenske psihoterapije) spontanost je univerzalna ljudska osobina. S gledišta evolucije čovjeka je – najstarija, ali zbog niza kulturnih i odgojnih mehanizama nažalost - najnerazvijenija.
Moreno je smatrao da se čovjek zapravo boji vlastitog spontaniteta, i to s istim «žarom» s kojim se njegov predak, homo erectus, bojao toliko za život potrebne vatre. Naime, slavni je psihodramatičar tvrdio da će se čovjek bojati spontanosti onoliko dugo koliko mu je potrebno da se nauči njome služiti i primijenjivati je u svakodnevnom životu, i poslovnom i privatnom. Tako je davnih godina, početkom 20. stoljeća predlagao jednostavno uvježbavanje spontanosti kao razvojne metode, uvođenjem eksperimentalnog teatra: «igranjem» različitih fantazijskih uloga u psihodrami.
Što je spontana ličnost?
Danas, kada se Morenova psihodrama kao edukativna tehnika primijenuje svugdje u svijetu, a putem Hrvatskog psihodramskog društva i u Hrvatskoj, mnogi stručnjaci mentalnoga zdravlja i komunikolozi smatraju da bi se velik dio psihičkih poremećaja od kojih pati čovječanstvo mogao pripisati nedovoljnoj čovjekovoj spontanosti u ponašanju i komunikaciji. Pritom naravno ne misle na motoričku spontanost, nego na psihičku, iako su obje veoma često u tijesnoj vezi. Spontanost nije impulzivnost, ni nasilničko ili nekontrolirano ponašanje. Ona se ponajprije ogleda u fenomenu halo efekta kada se u komunikaciji prvi put susretnu dvije osobe: prisutna je u načinu na koji se krećemo, hodamo, sjedimo, govorimo... Psihoanalitičari smatraju da mnogi suspregnuti nagoni kod čovjeka mogu stvoriti i svojevrsnu karakternu krutost. Takve, nespontane osobe su rigidne, često u izvjesnom strahu, oprezne, tjeskobne, mjere vlastito ponašanje, pokrete, čak i vlastiti glas. Krutost i rigidnost u ponašanju očituje im se i u mišićnoj i toničkoj krutosti. Za razliku od krute ličnosti, kod spontane energija slobodno protječe kroz tijelo, osjećaji su povezani s tjelesnim i motoričkim manifestacijama.
Spontane osobe nose iznimno vrijedan potencijal za kreativnost u komunikaciji, pa koncepciju običnog susreta s drugim mogu dodatno oplemeniti, humanizirati i učiniti još autentičnijim.
Spontanost – vcžan dio psihodramskog procesa
Zato je spontanost u socijalnoj areni jedan od osnovnih pokretača kreativnoga rada, a u psihodramskoj se izobrazbi (vidi pod www.psihodrama.hr) uče upravo ove korisne vještine: služiti se svojom spontanošću, produktivnošću i kreativnošću, postati spontaniji u svim područjima ljudskog djelovanja, a ponajprije u komunikaciji s «važnim drugima».
Psihodrama - kao tehnika u kojoj akteri mogu barem na trenutak promijeniti svoje ustaljene uloge i biti u ulozi svog sugovornika, osjetiti ga i doživjeti kao akt empatijske identifikacije – pojačava spontanost i samu svijest o spontanosti.
Stupanj spontanosti u doživljaju ili u ponašanju upućuje i na neovisnost čovjekove ličnosti. Proces oslobađanja spontanosti donosi nam olakšanje, ravnotežu i unutarnji mir. To nije katarza abreakcije, nego katarza integracije svih čovjekovih akcija.
Dr. Jakob Levy Moreno (18. 05. 1889., Bukurešt – 14. 05. 1974., New York) – životni put
J. L. Moreno – bio je sin istanbulskog Židova trgovca i četrnaestogodišnje djevojčice.
- kao četverogodišnjak s roditeljima seli u Beč i tamo ostaje do konca studija medicine 1925. godine
- kao dijete volio se igrati maštovitih igara, glumiti različite osobe i ispitivati granice stvarnosti i fantazije i već je tu pokazivao znakove da je različit od svojih vršnjaka
- kao adolescent na javnim je trgovima u Beču organizirao igre s djecom pokušavajući pokrenuti njihovu stvaralačku spontanost, prigušenu i zatomljenu tadašnjim strogim, punim predrasuda i represivnim odgajanjem.
- s 20 godina upisuje studij medicine, sluša Freudova predavanja, nadahnjuje se idejama svojih suvremenika: filozofa Martina Bubera, sluša predavanja Adlera i Junga, prijateljuje s Kafkom, slikarima Kokoschkom i Klimtom, specijalizira psihijatriju i u jeku Prvoga svjetskog rata u Beču doktorira 1917. godine
- 1921. osniva «Stegreiftheatar» tj. Kazalište spontanosti gdje se glumilo improvizirajući na dnevne događaje što je Moreno nazivao «živim novinama»
- 1925. emigrira u SAD i nastanjuje se u New Yorku gdje održava svoju prvu demonstraciju psihodrame u bolnici Mount Sinai. Otada se počinje profesionalno baviti grupnom psihoterapijom, sociodramom i psihodramom.
- 1936. u državi New York u Beaconu osniva Institut Moreno i Centar za psihodramsku edukaciju i terapiju koji i danas djeluju i imaju izniman ugled u svijetu
- 1949. ženi se drugi put sa Zerkom Moreno, psihologinjom podrijetlom iz Engleske (Zerka je i danas živa, vitalna je starica te još radi i vodi psihodramske radionice u Americi i u Europi)
- 50-ih godina mu izlazi jedna od najznačajnijih knjiga «Who Shall Survive?» u kojoj opisuje temelje sociometrije dajući joj gotovo znanstveni status (njegove je metode sociometrijske selekcije timova u ratu rabila i britanska vojska i avijacija)
- Umro je 1974. godine u dobi od 85 godina, nakon što je cijeli život neumorno radio i svoj profesionalni put okrunio osnivanjem Svjetskog centra za psihodramu
- Na njegovoj nadgrobnoj ploči piše: J.L. Moreno, čovjek koji je u psihijatriju vratio smijeh i humor.
