
Početna stranica
Uvodnik
Otto Reisinger
Mirko Ilić
Edvin Jurin
HOZ
Umjetnost uvjeravanja
Josip Šintić
Jeffrey Hart
Marko Kovačić
Nela Milijić
Studij marketinga Pula
UneX
Edo Osredečki
Apoksiomen
Trijenale grafike
Livio de Marchi
Damil Kalogjera
London 2006
Ante Gavranović
Vladimir Kos
Milorad Bibić Mosor
Dalibor Medvedović
Aleksandra Mindoljević - Drakulić
INA u športu
|
|
Zlatna obljetnica Livia De Marchija |
U Veneciji je 19. svibnja ove godine svečano otvorena izložba talijanskog umjetnika Livia De Marchija pod nazivom « Le nuove sculture; Legno & Vetro” (Nove skulpture u drvu i staklu). Ovom izložbom Livio De Marchi obilježava 50.-tu godišnjicu svog plodnog umjetničkog rada. Izložba će biti otvorena do 12. srpnja ove godine. Naš časopis Epoha već duže vrijeme je u najtješnjoj prijateljskoj vezi s ovim svjetski poznatim talijanskim umjetnikom čija smo djela već objavljivali, tako da i čitatelji Epohe donekle poznaju njegov rad. U ovom broju imamo ekskluzivni izvještaj s venecijanske izložbe kojeg s veseljem objavljujemo, izražavajući naše čestitke i najljepše želje za daljnji stvaralački zanos Liviu De Marchiju.
Piše
Emanuele HORODNICEANU
 «Ako ne budeš učio, morat ćeš početi raditi!», ovo je od pamtivijeka bila poznata prijetnja svim lijenim i buntovnim mladim ljudima, a njen glavni cilj bio je da ih vrati natrag na pravi put. Toga dana kada je mama Roma odlučila s riječi prijeći na djela, mali Livio bio je najsretnije dijete na svijetu. Taj posao u koji je ušao zahvaljujući svojoj majci, napokon ga je oslobodio školskih hodnika i otvorio mu vrata jednog sasvim novog svijeta, jednog svijeta koji je u cijelosti izrađen od drva. Bilo je to sredinom 1950'ih godina, Venecija je još uvijek bila u procvatu; Vittorio Biasotto zaposlio je Livia kao svog šegrta u svojoj radionici za rezbarenje drveta, smještenoj u San Stinu, u kvartu Santa Croce. Vittorio Biasotto postavio je, međutim, jedan uvjet pri zapošljavanju malog Livia: mora napustiti školu. Ovaj ultimatum nije ostavio malom naučniku drugi izbor nego da pohađa večernje kurseve Instituta za umjetnost u Veneciji. Livio je u Biasottu prepoznao svog glavnog učitelja koji ga je uputio u sve tajne najstarijeg zanata Venecije, onog kojeg je još Serenissima Repubblica prepoznala kao umjetnost rezbara i skulptora u drvu (ako su crkve i dvorci tako divni, dio zasluge za njihovu neprocjenjivu vrijednost pripada i umjetnicima rezbarenja i kiparenja u drvu). Kada se ovaj živahni mladić udobno smjestio za stolom te škole slatkoga mirisa, smirio se i otkrio svoju vlastitu dimenziju i svoju sreću. Tri godine trebao je još ostati raditi sa svojim majstorom, a to je bilo sasvim dovoljno vremena da u potpunosti otkrije sve tajne zanata, da se upozna s drvom i nauči sve tehnike obrade drva, a kada uzmemo u obzir da njegova obitelj nije bila bogata, podrazumijeva se da je ostao raditi u radionici i kako bi zaradio nešto novaca.
Kada je imao 18 godina, Livio se osjetio dovoljno samopouzdanim da sam uđe u posao koji je toliko zavolio i otvori svoju vlastitu radionicu. Tako je, nakon kratkog razdoblja prilagodbe, za vrijeme kojeg je radio u starom skladištu, 1965. godine preselio svoju radionicu u San Samuele, a toj je radionici očito bilo suđeno da postane njegov studio – radni laboratorij u kojem djeluje i dan - danas. Punih 15 godina bio je lokalni umjetnički obrtnik koji je izrađivao proizvode visoke kvalitete i najvišeg standarda te na taj način izgradio svoje ime, što će biti dobra podloga njegovim budućim uspjesima. Sredinom 1970'ih godina to umjetnički nadareno dijete, to nemirno vilenjačko biće koje se do tada skrivalo u Liviu De Marchiju moralo je izaći na vidjelo. Potresen jednom teškom tragedijom koja ga je ostavila u tjeskobnu stanju, počeo je rezbariti figurice, lica i maske koje su bile deformirane, mučeničkih izraza i zbunjene; ta su djela označila njegovo vatreno i bolno umjetničko krštenje i ono što je do tada bilo njegov posao pretvorilo se u kreativan trenutak, u manifestaciju patnje i ljutnje.
Ta tragedija uistinu je teško pogodila Livia De Marchija i upravo ju je zahvaljujući svojoj povezanosti s drvom on uspio i preboljeti. Ta utješna blagost lipe, trešnje, oraha i borovine lagano je liječila njegovu ranu, ne ozdravljujući je, već je čineći prihvatljivom. Počela su se rađati jedinstvena djela izrađena u drvu, rezbarije koje su urodile cijelim nizom umjetničkih ostvarenja, koja su nastajala kao spoj umjetnikova djetinjstva i odrastanja, stvarnosti i mašte, sna i ironije – kreacije i emocije, a sva ta djela zajedno izgradila su velikog umjetnika, danas poznatog daleko izvan granica Venecije.
Od kada je taj mali dječak ušao u čaroban svijet drva prošlo je već pedeset godina. Njegove slabašne ruke ojačale su, postale su kvrgave grane koje se mijenjaju baš kao i grane stabala, zajedno s godišnjim dobima, a hrane se velikom ljubavlju prema drvu kao materijalu. Životni sok teče kroz stablo – njegovo tijelo, a njegove misli stalno se množe i rađaju nove ideje.

|
   
        
|