Wolf Heydebrand
MOĆ kroji zakone
Što mislite o globalizaciji i kako biste ju definirali?
Po mom mišljenju globalizacija se odnosi na proces širenja kapitalističke političke ekonomije od svojih povijesnih početaka u Zapadnoj Europi i SAD-u, a sada uglavnom od država članica G – 10, prema osta-lim nacionalnim ekonomi-jama i državama svijeta. Središnji aspekt tog procesa je rastući intenzitet, razina, složenost i snažna asime-trija globalno – lokalnih interakcija. Proces globali-zacije nije jednosmjeran, niti je u potpunosti određen, djelomično je kontradi-ktoran, pokazujući različite stupnjeve interaktivne gu-stoće. Najviše stupnjeve interaktivne gustoće nala-zimo unutar trijade Europe, SAD-a i Pacifičkog ruba, uključujući Kinu i Japan, a najniže stupnjeve u manje razvijenim zemljama kao što su Afrika, Južna Azija i Južna Amerika. Napomenimo još i to da globalizacija pokazuje različitu razvojnu dinamiku u raznim krajevima svijeta, ovisno o oblicima kapitala (financije, proizvodnja, trgovina) odabranima da mjere trendove.
Kada je po Vama počela globalizacija?
Koristeći financijski kapital kao centralni indikator, globalizacija je započela oko 1850. godine unutar Britanskog carstva. Direktna strana ulaganja počela su rasti između 1850. i 1913. godine (prva faza). Ona opadaju i/ili stagniraju između 1914. i kasnih 1960-ih godina, kada počinju ponovno rasti , ali ne dostižu razinu iz 1913. godine sve do poslije 1991. godine (druga faza). Od 1992. godine na ovamo direktna strana ulaganja prekoračuju razinu iz 1913. godine i doživljavaju nagli porast (treća faza, nazvana «suvremeni tok globalizacije»). Međutim, početkom 1997. i 1998. godine, financijski kapital ima nejednak distributivni efekt, i njegov razvoj je obilježen raznim krizama (Indonezija, Argentina, itd.). Vanjski politički, ekonomski i vojni okvir ovih faza globalizacije je obilježen nizom neo - imperijalističkih momenata, od kojih je prvi bio dominacija Velike Britanije (do 1913. godine), zatim slijedi međudržavno rivalstvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza (od 1919. godine na ovamo) i Hladni rat (1949.-1989. godine) i konačno uspon novog neformalnog imperijalizma od strane Sjedinjenih Država poslije istočno-europske tranzicije (1989-1991. godine) i ratova na Bliskom Istoku od 1991., 2003. i kasnijih godina.
Koji su po Vama glavni akteri globalizacije?
Smatra se da su glavni akteri globalizacije bili Velika Britanija u 19. stoljeću, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez u većem dijelu 20.stoljeća, i sada ponovo Sjedinjene Države i njezini sateliti od 1992. godine na ovamo.
A što je s Kinom?
O da, Kina je također izrasla na globalnom horizontu. Možemo li zaustaviti dominantne globalne uloge glavnih aktera globalizacije, to uvelike ovisi o povijesnim razdobljima i učinkovitoj podjeli moći u svijetu: Sjedinjene Države preuzimaju imperijalnu ulogu od Velike Britanije početkom 20. stoljeća; Sovjetski Savez i Sjedinjene Države provjeravaju jedni druge između 1919 i 1989. godine, u razdoblju balansiranja moći tijekom Hladnog rata, a Sjedinjene Države su sada u dominantnoj vojnoj i političko-ekonomskoj poziciji da im se danas iskreno nitko ne može suprotstaviti. Međutim, ekonomska i politička cijena te pozicije je vrlo visoka i rizična. Moguće je da u sljedećih 10-25 godina, koalicija Kine i Rusije s jedne i Europske Unije s druge strane, uspije spriječiti američku hegemoniju. Nitko ne može predvidjeti točno kada, kako i gdje će se to dogoditi.
Kako gledate na učinke globalizacije na lokalnoj i globalnoj razini?
Ono što ja volim kod određenih aspekata globalizacije je pojačana poroznost i propustljivost političkih i kulturnih granica, puno slobodnija mogućnost kretanja uokolo i doživljavanje prostranstva i ljepote raznolikosti ljudskih kultura. Ono što, naravno, ne volim je to, da je to u stvarnosti moguće jedino u malom broju zemalja i malom krugu privilegiranih građana koji mogu uživati u toj raznolikosti. Određene ekonomske posljedice globalizacije zanemaruju i uništavaju velike dijelove Juga i Istoka, usmjeravajući investicije suprotno od mjesta gdje su najpotrebnije.Ljudi u tim zemljama koji žele migrirati na zelenije pašnjake, osjećaju se poraženima i isključenima, suočavajući se s gorkom istinom neprohodnosti nevidljivih zidova i zatvorenih vratiju. Cijeli razvojni put Europske Unije, koji ja u potpunosti podržavam, ipak počinje stvarati ekskluzivni klub. Pokušaji uključivanja u bolji život pokriveni su tamnim oblacima i zasjenjeni su isključivanjem. To je istovremeno globalni i lokalni fenomen, ovisno o tome gdje živite.
Do koje mjere multinacionalne kompanije utječu na globalizaciju zemalja u razvoju?
Multinacionalne kompanije su, naravno, glavni akteri u globalizacijskom procesu, zato što su one te koje, zajedno s opskrbljivačima financijskog kapitala, donose odluke o tome kamo idu investicije. Ako multinacionalne kompanije smatraju da su uvjeti povoljni, one će povući «sretno» izabrane zemlje u ralje globalizacije. U suprotnom, te regije će biti zaobiđene, kao većina njih u Africi.
A kakav je njihov utjecaj na ekonomiju i politiku u zemljama u tranziciji?
Pozitivan i negativan utjecaj multinacionalnih kompanija na lokalnu ekonomiju i politiku slijedi istu logiku, u cjelokupnom smislu... 'Širenje slobode i demokracije' je nagrada onima koji su spremni nešto učiniti (čitaj poslušati). Međutim, Amnesty International je nedavno izjavio u svom izvještaju da su ljudska prava i zakonske norme u nazadovanju u cijelom svijetu od 11.rujna 2001. godine. SAD nose glavnu odgovornost za taj tragični razvoj. Guantanamo kaznionica opisana je kao dio novog Gulaga. Budući da MNK nastoje svojim načinom upravljanja preuzeti vladavinu centra, one će područje prava i pravnih normi unaprijediti jedino ako će to unaprijediti njihov profit. U protivnom, one neće biti zainteresirane za razvoj slobode i demokracije ili za redistribuciju politike. Uzmimo za primjer «privlačnost» prema ulaganjima kapitala koju osjećaju zemlje čiji su radni zakoni vrlo neodređeni ili čak nepostojeći. Nepostojanje striktnih zakona o radu čini te zemlje zrelima za crpljenje njihovih resursa, bez imalo straha od mogućih sindikalnih prosvjeda. Svojim labavim zakonodavstvom spomenute države vrlo su plodno tlo za domaće i strane korporacije i financijska ulaganja.
Slažete li se s tvrdnjom da globalizacija zapravo predstavlja amerikanizaciju i zašto?
Od 1991. godine na ovamo SAD su u žarištu globalizacijske oluje. Nakon tranzicije 1989/1991. godine, ekonomija SAD-a sigurno je jako profitirala od nestanka «crvenog straha» i zelenog svjetla za deregulaciju i strana ulaganja.
Ja smatram trenutnu fazu globalizacije u kontekstu novog neformalnog američkog imperijalizma, istovjetnom velikim povijesnim krizama i tranzicijama, sigurno jednako važnu, ako ne i važniju od industrijske revolucije i tzv. druge industrijske podjele (i.e. Post – Fordizam, termin koji je po mom sudu suviše tehnocentričan i usredotočen na SAD i EU). Ali, ideja o novom, neformalnom imperijalizmu znači da ostale moći i države, poglavito članice grupacija G-10, sudjeluju i surađuju u tom pokretu. Upravo iz toga razloga globalizacija više nije amerikanizacija, već znatno veći i složeniji proces s rastućim brojem raskola, sukoba, pokreta otpora protiv globalizacijskih procesa te brojnim proturječnostima.
Može li globalizacija dovesti do krize u zemljama u razvoju?
Globalizacija je već dovela do «krize» u zemljama u tranziciji, jer one sada preko noći moraju postati «konkurentne države» te zbog toga možda čak moraju žrtvovati i svoju autonomiju, suverenitet i koju god još obavezu imaju u ime «stečene» demokracije i vladavine prava...
