Uvodnik
Aiša
Naslovnica za naslovnicom dnevnih i revijalnih novina – štikla! Povod – objava vijesti o porniću naše nacionalne zvijezde u njemačkoj tiskovini. Slika za slikom. Red za redom. Stranica za stranicom. Tema jedna te ista. Slijedi Atena i metalno-čudovišni uspjeh. A onda nova ubojstva, kriminal, prijevare... Slijeganje ramenima. Novci još jedne humanitarne akcije nelegalno se raspoređuju i troše. Ništa čudno za mjesto i vrijeme radnje. Jet setteri na premijeri Grbavice u Multiplexu grickaju kokice i namještaju se marljivim fotoreporterima. Temperatura raste, sunce je sve više u zenitu. Vrijeme je najsigurnije utočište od svih tema za razgovor i stalni nepresušni izvor za priče o reumi, artritisu, miogelozama, glavobolji i razdražljivosti. Meteoropati su gotovo svi, a bioprognoze postaju najslušanije vijesti u informativnim emisijama. Poznate glumice i glumci, sportašice i sportaši, manekenke i manekeni, političarke i političari posjećuju brojne promocije parfema i raznih kozmetičkih preparata kako bi bili uslikani za slučajno objavljenu reportažu o novom mirisu ili nekom drugom kozmetičkom preparatu. Istodobno reportaže o istarskim vilama i apartmanima preko malih ekrana zovu nas u mir i tišinu čarobne Istre. Svi se pitamo je li i to plaćena reportaža ili je to neki pravi novinar slučajno odlučio medijski pokriti te vile autorskim imenom i prezimenom. Sve ima svoje ime i prezime. I svoj razlog. Sve je to netko platio - govori narod, što i ne mora uvijek biti istina. No, narodu ipak najteže pada politika čiji kadar svi plaćamo, a oni kao naši zaposlenici ne rade uvijek ono što bismo mi htjeli. U svakoj drugoj tvrtki takvi bi djelatnici odmah dobili otkaz. Ali mi Hrvati smo takvi poslodavci da našim skupo plaćenim političkim djelatnicima dopuštamo da rade što god ih je volja. Zato nam je TVRTKA tamo gdje je. Tko nam je kriv. Del, Rodney i mafijaši množe se po našim gradovima kao gljive nakon kiše. Ljudi s prijateljima smišljaju razne načine kako zaraditi neku brzu lovu sa strane. Neki čak razmišljaju i o prodaji vlastitih stražnjica za potrebe oglašavanja. A na televizijskim postajama prava raskoš hrvatskih sapunica iz života, zna se, koga drugoga nego jet settera. Interesantno je bilo ovih dana pratiti povijest našeg radija i televizije. Iz toga televizijskog i radijskog vremeplova lijepo je bilo još jednom doživjeti prave priče o malom čovjeku i njegovoj vjerodostojnoj životnoj stvarnosti. Teško će netko nadmašiti gledanost Malog i Velog Mista, Gruntovčana, Prosjaka i sinova, Smogovaca i Duge mračne noći. Vjerujem da je ova kiša sitcomova i sapunica samo trend, a ne prava slika stanja stvari u našim životima. Nitko se više ne usuđuje otići u polumrak lokala u kojima trešte najgori narodnjaci kao nikad prije na ovim prostorima, gdje polugole plesačice plešu u kavezima i oko šipki… Groteska nas zadovoljava. Ptice umiru pjevajući, a ratovi nas i opet vraćaju na početak. Odlasci u nepoznato i vraćanja u rodni kraj vrlo su čest lajt motiv u našim glazbenim, književnim, filmskim i drugim umjetničkim izrazima. Povratnik je uvijek blago ismijan, jer se više ne uklapa u ukalupljenu i zacementiranu svakodnevicu staroga kraja. Svakodnevica nema mjesta za one koji su prvo otišli u svijet, pa su odlučili vratiti se u svoju sredinu. Ona im to vraćanje nikada ne oprašta. Otići i vratiti se znači poraz. Otići i ostati znači biti heroj svoga mjesta. Dok si daleko dive ti se, ali vratiš li se, nadrapao si. Licemjerju nema kraja. Dragi gospodine Radman, duboko suosjećam s Vama. Ni u snu ne bih pomislila da bi se i Vama moglo dogoditi takvo što. Slažem se s gospodinom Supekom, to je prava sramota .
No, bez obzira što se u raznim sredinama “skidaju glave koje strše”, kako je rekao akademik Velimir Pravdić povodom Radmanova i Jonjićeva slučaja u HAZU, svijet ipak, na svu sreću, zna prepoznati prave vrijednosti. U prilog tome govori i najnoviji veliki uspjeh hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića.
Mene osobno dojmio se i uspjeh filma Grbavica na berlinskom festivalu. Mlada redateljica Jasmila Žbanić sjajno je ispričala kolektivnu sudbinu Sarajeva kroz individualnu tragediju jedne žene.
Nedavno sam u moru štikli i kojekakvih rasprava o životu na visokoj peti upoznala jedan stvaran lik iz ne tako davne ratne prošlosti ranjene Bosne. Zove se Aiša. U nevezanom, sasvim slučajnom razgovoru Aiša mi je otvorila svoju dušu. U Zagreb je stigla iz Doboja u vrijeme najžešćih ratnih razaranja u Bosni. Proživjela je nevjerojatne ratne strahote. Još kao mala djevojčica ostala je bez majke, a ona, brat i otac zajedno su proživjeli najgore ratne užase. Kao obitelj živjeli su u kućnom zatočeništvu, u stalnom strahu od novih najezda četničkih krvnika. Nisu imali ni hrane, ni vode, uvjeti života bili su im nemogući. Kao mlada djevojka sigurno je kao i sve druge proživljavala dodatne strahove od mogućih silovanja, koja joj se, na svu sreću nisu dogodila. Njezin otac sanjao je dan kada će putem razmjene ratnih zarobljenika napokon njegova kći otići put Zagreba – u slobodu i normalan život. Noć prije nego što je otputovala za Zagreb četnici su silovali njezinu 16-godišnju susjedu. Toga jutra kada se priča proširila mjestom, njezin otac odlučio je da Aiša mora otići u Zagreb i svim silama se borio da tako i bude. Istoga dana Aiša je otputovala u Zagreb bez ičega i bez ikakve nade da će ikada više vidjeti svoje najbliže. Srećom, u Zagrebu su bile njezine dvije prijateljice iz djetinjstva: Ljerka i Ana koje su joj pomogle da se i ona u Zagrebu vrlo brzo počne osjećati kao doma. Oca i brata nije čula pune tri godine. Cijelo to vrijeme nije znala što je s njima. Nakon tri godine agonije do nje je došao radostan glas: iz zavičaja su joj javili da su njezin otac i brat živi. Ni sama danas ne zna kako je sve to preživjela i ostala normalna, vedra i nasmijana osoba.
Godine su prohujale. Ožiljci su ostali. Danas je Aiša odrasla žena, prava Zagrepčanka svim svojim bićem, a ponajviše osmijehom i vedrim duhom. Zagreb joj je pružio slobodu, nove prijatelje, lijepi posao i novu životnu sreću, a uspomene na rat danas doživljava kao iskustvo koje ju je promijenilo i učinilo boljim čovjekom. »Kada čovjek doživi sve te strahote, tada uvidi da u svakom životnom trenutku treba znati uživati, jer sve to što netko ima može sutra u trenu izgubiti. Kada se u životu čovjeku dogodi nešto ružno, on uvijek ima dva izbora: očajavati ili se ODMAH, ali ODMAH dignuti i krenuti dalje, u potragu za novom srećom i novom životnom šansom. Prije sam bila karijeristica«, kaže Aiša, » danas me više ne zanima planetarni poslovni uspjeh, već ideja da želim živjeti i činiti dobra djela.« Naša Aiša danas radi u humanitarnoj nevladinoj organizaciji koja pomaže ljudima u kriznim situacijama. Ona je jedna od onih dobrih ljudi koji žive za osmijeh na nečijem licu, a ne isključivo za profit. »Kada vidim nasmijana i sretna lica ljudi kojima sam pomogla, to mi je najveća i najdraža nagrada. Nikakav novac ne može zamijeniti taj jedinstveni osjećaj sreće pružanja pomoći i ljubavi drugim ljudima.« Aišu ne zanima život na visokoj peti, niti bogata udaja, niti jet set, ona je sretna kada u predvečerje krene Ilicom u susret svom zaručniku i kada joj brojni sugrađani upućuju svoje pozdrave i osmijehe.
Sretno, Aiša! Drago mi je da si zavoljela Zagreb i da je on zavolio Tebe!
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon)))
