Slavko Kulić
Pravo na nasilje nema nitko, jer nasilje ne
može biti ničije pravo!
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MOJEGAINTERVJUA OBJAVLJENOG U ČASOPISU EPOHA BROJ 58 (SIJEČANJ 2006. GODINE)
Kada čovjek nema s kim voditi razgovor, tada je prisiljen pisati, zapamćivanja radi. Piše se za još nestvorene i nerođene; piše se za mrtvo-žive; piše se za još sviješću neprobuđene; piše se za one koji imaju potrebu za spoznajom opstanka radi. Pisanje se iskazuje potrebnim i za mrzitelja pisanja. Pisanje je premještanje sebe na papir za druge. Kada se ima s kim voditi razgovor, tada se vodi dijalog. Dijalog je razgovor živog sa živim o bitnom. Ovaj koji je zapisan u intervjuu u časopisu Epoha, dogodio se na zamolbu glavne urednice Elie Patricie Pekice Pagon, kojoj je globalizacija jedno od glavnih područja njezinog znanstvenog, spisateljskog i novinarskog zanimanja. Veliki interes koji je ovaj intervju, kako su mi poručili iz uredništva časopisa Epoha, pobudio kod čitalačke publike, zahtijeva da se ponovo objavi.
Moram priznati da me ta spoznaja veseli, jer je opstanak života za mnoge u pitanju, pa i za nas same. To se odnosi na pojedince, ali i na narode koji žive u polju neobazrivosti, za sve one koji su prihvatili podložnost, postojanje na sve nižoj razini životnosti. Rijetki su sugovornici na temu suštine globalizacijskih procesa, toga vrlo mutnog pojma, čija etimologija ukazuje na lažnu zoru za neosviještene.
To što je objavljeno u Epohi, najbolje govori o mudrosti i inteligibilnosti te o ljudskom nastojanju glavne urednice i časopisa Epoha, u želji za izgradnjom humanijeg svijeta. Tu razinu spontanog razgovora o bitnom bilo je moguće voditi zahvaljujući tome što su dvoje sugovornika imali potpunu predodžbu o svijetu u svojoj svijesti sa smislom razvoja samosvijesti za potrebe ove naše stvarnosti. Istina je, ovaj razgovor o bitnom u svojoj intencionalnosti ima duboko humanističku orijentaciju i etičko samoodređenje radi razobličavanja globalizacije nasilja i njezinog uporišta u geobiopolitičkom razumijevanju opstanka sve manjeg broja ljudi i naroda na našem planetu. Ideja globalizacije kao proces kodifikacije prava jačega sve se više i sve brže ostvaruje. Pravo na nasilje ili nasilje kao pravo moćnih zadobiva vrijednost pomoću poretka sile kao prava. No, moramo znati da s naslova geobiosocijalnog razumijevanja opstanka i razvoja života na Zemlji, bioetičkog pristupa razvoju života, pravo na nasilje nema nitko, jer nasilje ne može biti ničije pravo. U posljednjih 500 godina ideja maksimizacije bogaćenja manjine na račun većine, nasilnom preraspodjelom prostora, izvora i dobara izvorno je europska ideja.
U zadnjih pedeset godina 20. stoljeća ta ideja europeizacije na maksimizaciji je mutirala u radikalizaciju maksimizacije bogaćenja silom u Americi. Kraj 20. i početak 21. stoljeća najbolje potvrđuju proces anglosaksonizacije Europe i svijeta, europskom pacifikacijom, širenjem na okruženje po strogim direktivama i kriterijima moćnih. To nije slučajno. Spoznaja da se Europa iz sebe ne može obnavljati u smislu stvaranja novih i dodanih vrijednosti te održavanja socijalne države, traži spoznaju o širenju Europe na bliže okruženje preraspodjeljivanja radi i prostora, i izvora i dobara, svih oblika energije u korist tih istih moćnika. Širenje Europe ostvaruje se strogo kontroliranim širenjem po njihovim direktivama. To što se osvoji i prisvoji ulazi u EU, a EU je oblik obrane od drugih još moćnijih. Onaj što ili onaj tko ne želi prihvatiti direktive moćnih kreatora novog svijeta, taj ostaje s druge strane Schengenskog zida. Dakle, Hrvatska ostaje ili će ostati izvan Schengenskog zida sve dotle dok ne ispuni sve političke, ekonomske, pravne, socijalne i vojne kriterije. Sve dotle dok ne postupi kako je već do sada zadano i potpisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, u kojem je sve određeno, bit će upravo tako kako sam rekao.
Ovaj predgovor može poslužiti za bolje razumijevanje svijeta i Europe spram Hrvatske kao subjekta kulture i subjekta civilizacije, sa svima onima koji čekaju u redu s ove strane Schengenskog zida. Posebno može poslužiti svima onima koji nisu bili u mogućnosti doći do spoznaje i razumijevanja procesa u kojima se Hrvatska država nalazi od samih početaka njezinog nastajanja. Privatizacija državnih dobara od strane interesa privatnog kapitala, vlasnika privatnog domaćeg i stranog kapitala, potpomognuta hrvatskom državom, u punom je tijeku. Život u društvu i državi vlasnika privatnog kapitala umjesto u obećanom ili očekivanom društvu radnika, moguć je samo za neke. Za mnoge će život u takvom društvu i državi biti nemoguć. Ipak, na kraju, treba reći da će nas Europa i svijet cijeniti prema onome što ćemo toj Europi i tom svijetu pridonositi, a ne prema onome što ćemo od toga svijeta prositi.
