epoha 55

Ako bi se globalizaciju pokušalo gledati retrospe-ktivno, moguće bi bilo ustvrditi da su neki njezini oblici postojali još u davnoj povijesti, da je do snažnog ubrzanja došlo nakon velikih plovidbi i otkrića novih dijelova svijeta. Značajni koraci u pravcu globalizacije svijeta zabilježeni su i u 19. stoljeću, a prodori u globalizam, iako parcijalni, zabilježeni prije svega unutar zapadnog svijeta, vežu se uz pedesete i sedamdesete godine. U političkom kontekstu deve-desete godine ipak se mogu uzeti kao važan početak. Uz sve snažnije tehnološke tendencije povezivanja i ubrzani razvoj komunika-cijskih sustava, pao je veliki suparnički Sovjetski Savez, a s njim i njegov vojno-politički blok. Istoga trenutka otvorile su se mogućnosti za širenje političkih i ekonomskih ideja zapadnog društva i za golemo otvaranje tržišta na Istoku, koje se svim silama htjelo što prije inkorporirati u svjetsko tržište. U doba pada Berlinskog zida svijet je imao više od 830 milijuna TV-prijemnika, nekoliko tisuća televizijsko-komunikacijskih satelita i preko jednu milijardu avio-putnika. Globalizacija je dobila svoja snažna i masovna uporišta, koja su ubrzo našla odraza u novom ekonomskom djelovanju globalnih razmjera. Ubrzani razvoj masovnih komunikacija svih vrsta revolucionirao je odnos spram drugih dijelova svijeta; države, narodi, grupe i pojedinci postali su povezaniji i međuzavisni. Globalna kultura nošena valom komunikacija, također je približila različite zemlje. To se posebno odnosi na urbane sredine koje su počele postajati sve sličnije u svom suvremenom kulturnom profilu. Pod utjecajem takvih tijekova stvara se i zajednička i prepoznatljiva, a neki već tvrde kozmopolitska globalna kultura. Ona se, s jedne strane, vidi kao mogućnost prodora modernih ideja i razumijevanja širom svijeta, a s druge strane, to daje priliku za uključivanje u takav globalni proces i onih kultura manjih zemalja koje su nedostatno poznate. Svijet koji je postao homogeniji dobiva i nove elemente vezane uz vrijeme i prostor. Masovne komunikacije i elektronski mediji smanjuju vremensku distancu, prebacuju događaje iz jedne sredine istoga trena širom svijeta i, u skladu s nekadašnjim sloganom McLuhana, svijet u pravom smislu postaje globalno selo. U takvim velikim procesima ubrzanih najrazličitijih transakcija: od ekonomskih pa do kulturno-socijalnih, nastaju i novih pojačani globalni rizici življenja. Prelazak nacionalnih granica brži je nego ikada u povijesti svijeta pa se i svjesne negativne aktivnosti (terorizam, droga, prostitucija, kriminal) pojavljuju također kao globalni izazovi i opasnosti. Tome treba dodati i dodatne mogućnosti svjetskog razvoja nekih bolesti (AIDS) i univerzalne probleme polucije, koja je već odavno također postala neka vrsta negativnog globalnog poveznika. No, ako se svi ovi negativni elementi uzmu kao nešto što na prvi pogled ne bi govorilo u prilog djelovanja globalizacije, ne treba zaboraviti da svaki od ovih izazova nailazi i na zajedničko djelovanje država, što je do nedavno također bilo gotovo nezamislivo. Upravo te globalne suvremene opasnosti dobile su i svoje globalne odgovore u akcijama transnacionalnih razmjera u kojima se na najbolji način, također, ogledaju sve prednosti globalne suradnje. Brze komunikacije, mogućnost zajedničke kontrole, prebacivanje sredstava i stalna koordinacija pokazuju da se i svi ovi veliki globalni izazovi mogu uspješno eliminirati zajednički organiziranom i vodenom akcijom u kojoj države vode računa o širim, ponekad globalnim vrijednostima, prelazeći svoje uske nacionalne okvire. U takvim koordinatama stvara se osnova za global governance, odnosno za globalno vladanje. Iako taj proces ide relativno polako i preko različitih aktera, očito je da je on krenuo i da poprima svoje prve konture. Od prve međunarodne organizacije na polju komunikacija, Međunarodne telegrafske unije (ITU) iz 1865. i postavljanja prve transoceanske telegrafske veze 1866., prošlo je mnogo vremena i svijet je u međuvremenu postao vezaniji brojnim nitima. Istodobno, s tim se osjeća i jasna potreba da je nekim procesima potrebno zajednički upravljati. Bilo da je riječ o sferi ekonomije, komunikacije ili ekologije, stanoviti zajednički problemi globalnoga dosega traže globalni pristup. Uz nastanak niza međunarodnih organizacija, bilo onih u krilu UN, regionalnog karaktera ili čisto funkcionalnih u svojoj namjeni, otvara se prostor za uključivanje novih područja, koja će sve više održavati, na jednoj strani, domete postignute globalizacijom, a na drugoj, stvarati će prostor za zajedničku akciju. Od nekih funkcionalnih zahvata (ekonomskih, ekoloških, zdravstvenih, prometnih, komunikacijskih), koji se mogu svrstati u sferu globalnog upravljanja, pa do mogućnosti rješavanja krucijalnih pitanja održavanja svjetskog mira i sigurnosti, dug je put. Međutim, s pravom se može očekivati da će upravo ova parcijalna mogućnost i možda uspješnost rješavanja nekih globalnih problema, utjecati na to da se i u sferi politike i vojnih odnosa također ustanove nove mogućnosti za suradnju. Iako je danas teško govoriti o oblicima koje će globalno upravljanje poprimiti, očito je da jedan gotovo globalni oblik već postoji – UN. Umrtvljena u doba bipolarnog konfrontiranja, svjetska je organizacija živnula u doba detanta da bi sada bila suočena s mogućnostima svog velikog reorganiziranja u pravcu dobivanja uloge svjetskog centra upravljanja nekim globalnim problemima. Ako se taj proces nastavi, i ako UN postanu središte globalnoga upravljanja, to će se tada također moći ubrojiti u pozitivne crte globalizacije i ujedno će služiti kao dokaz da, unatoč svih nesavršenosti, UN imaju svoje mjesto u suvremenom svijetu. Svi oni pogledi na globalizaciju, koji žele pokazati da ona nosi više opasnosti nego koristi, polaze od tvrdnje da proces globalizacije još uvijek počiva na starim pravilima političko-ekonomskog poretka u kojem dominiraju vrijednosti i interesi razvijenih i bogatih zemalja, te da stoga i ne može biti riječi o kretanjima koja bi bila vezana uz jedinstveno prihvaćena pravila koja bi globalizaciju učinila korisnom svim zemljama...