Marija Tonković
Slike sna i svjetlosti
Piše Marija TONKOVIĆ
Neiscrpna je tajna stvaranja.
Braća Brkan, Zvonimir i Ante, odavna su postali pojam u svijetu umjetničke fotografije. Njihovo ime sinonim je zajedničkog djela i znači samostalni kreativni stav, osobno viđenje prizora stvarnosti. U zadarskoj pradjedovskoj kući, u Varoškoj ulici broj 5, nekom prirodnom alkemijom mrak se preobražava u svjetlost prolazeći kroz tamnu i svijetlu komoru njihovih otkrića...
Jure Kaštelan
U obnovi hrvatske umjetnosti poslije Drugoga svjetskog rata javljaju se braća Ante i Zvonimir Brkan kao nova fotografska teza: tematska i izražajna. Kroz pola stoljeća ostvarivali su jedan opus koji je motivski i likovno nezaobilazan u povijesti hrvatske fotografije. Bili su fotografi po vokaciji, profesionalno i umjetnički fotografija je bila njihov jedini mogući izbor. Rano izlažu i bivaju zapaženi, Ante već prije rata; svjesni svojih dometa i fotografije kao umjetnosti rano objavljuju monografije koje su naša prva knjižna izdanja takve vrste. Generacijski su pripadali umjetnicima avangarde hrvatske umjetnosti, i prirodno su ih kao žive, istraživačke i nekonvencionalne duhove nosila nova strujanja. U njihovom stvaralaštvu možda je teže razaznati tu avangardnu modernost zbog inherentne realističnosti medija, ali pažljivijem promatraču današnjeg iskustva neće promaći njihova poezija nadrealnosti, tajnovitosti, „očuđavanja“, njihova metaforičnost. Ili apstrakcija u njihovoj optici, njihove „kvadracije“. Nije čudo da su predgovore njihovim monografijama pisali takvi pjesnici kao Boro Pavlović i Jure Kaštelan. Zadar već u devetnaestom stoljeću bio afirmirano fotografsko središte, i braća Brkan logičan su izdanak zasada zadarskih fotografa-umjetnika Brčića, Parčića i nadasve Androvića i Burata u drugom vremenu i novoj svijesti o izražajnim mogućnostima fotografije.
Njihova se umjetnička poetika formirala u ozračju latinske kulture i tradicije, u ratnom i poratnom Zadru, u ruševinama grada i opustošenom krajoliku, njihov se fotografski senzibilitet razvijao u scenariju neočekivanih kombinacija i začudnih sudara i skladova. Koncepcija zavičajnosti prirodno im je bila drugačija od one u kontinentalnom krugu. Donijeli su Mediteran, njegovo svjetlo bolje rečeno: njegovo protusvjetlo, škure i konobe, Mediteran „dugog trajanja“, kaleta i maslina, jake plastike i finog ornamenta, „bliješta“ i „mrčave“, sunca i tame. U njihovom zapažaju ima tipične mediteranske humornosti, ali i tenebrozne refleksivnosti.
Bilježili su život i svijet Zadra i okolice, no doživljavali su i realizirali svoje sadržaje kao univerzalne vrijednosti, egzistencijalne, svevremenske. I sami naslovi njihovih radova, često u lokalizmima, potenciraju takav pristup otkrivajući i visoku obrazovanost autora. Znali su fotografski čvrsto i jednostavno komponirati: izabrati karakteristični kut, izrez, količine prostora, ritmove, svjetlosne mase, koji će najbolje izražavati i prenijeti njihovu ideju. Njihove fotografije su pročišćene od svake deskriptivnosti i svedene na bitno. One su lapidarne, sintezne poput kratke pjesničke forme: haiku fotografije, fotografski aforizmi.
Bili su svjesni svoje pozicije: kada su 1957. godine zasnivali bienalni fotografski salon, i danas postojeći s velikim međunarodnim ugledom i sinonimom Zadra, nazvali su ga „Čovjek i more“!
U svakodnevnom okruženju općom digitalizacijom, susret s originalima Brkana pobuđuje poštovanje prema njihovom metijeru: bogatstvu polutonova, plemenitosti zvuka materijala.
Punoćom svog života u i za fotografiju braća Brkan zaista su zadužila povijest i sadašnjost hrvatske fotografije: svojim mobilizacijskim djelovanjem, novinarsko-reporterskim, svojim ostvarenjima bez kojih je hrvatska umjetnost fotografije nezamisliva.
