Majid Tehranian
Što je civilizacija?
Faze, razdoblja ili slojevi
Civilizacija je nestalan, dvostruko obrubljen koncept. U posljednja dva stoljeća, bila je upotrebljavana kao ideo-loško oružje da razlikuje nas od njih, takozvane «civilizirane» od «barbara». Najkrvavije stoljeće od svih do sada u ljudskoj povijesti, dvadeseto stoljeće nije spriječilo ideologe da nastave govoriti o civilizaciji kao da je ona isključivo njihova stvar i kao da oni jedini imaju monopol nad njom.
Realističniji pristup razu-mijevanju civilizacije bio bi smatrati 'civilizaciju' norma-tivnim graditeljem dobrog ponašanja, napretka u znanosti, tehnologiji i umje-tnosti koji sugerira miro-ljubive metode rješavanja sukoba. Definirana na taj način, baklja civilizacije bila je povijesno prenašana od regije do regije svijeta. U tom povijesnom procesu dogodila se velika količina materijalnih i kulturnih razmjena. Civilizacija je na taj način nezavršeno globalno putovanje obitelji čovječanstva sa svrhom uspostavljanja mira mirnim sredstvima kroz suradnju ili natjecanje. Ratovi su nas često znali omesti na tom putu, kako bi nas gurnuli natrag u barbarstvo i barbarske uvjete života. Biblija i Kuran imaju mnogo toga zajedničkog u viđenju ljudske civilizacije: Pad Adama i Eve iz stanja njihova blaženstva u raju, stalna božanska nastojanja da ih se vrati na pravi put, među njima nauk Mojsija, Isusa i Muhameda koji vode do drugog dolaska Mesije na Armageddon, mjesto posljednje odlučujuće bitke između dobrih i zlih sila prije Sudnjega dana. Na ljudsku civilizaciju se tako gleda kao na sagu o strmom padu u grješni život, na stalnu borbu između dobra i zla koja u konačnici završava Sudnjim danom. Hinduizam, budizam, konfucijanizam i taoizam su u manjoj mjeri eshatološke kao religije, ali zato nisu ništa manje precizne u određivanju mjera za sva uživanja i sve patnje ovoga svijeta. Svi činimo sve najbolje što možemo i znamo te stoga uživamo u životu, ali i podnosimo sve patnje koje nam život donosi i koje stoga moramo podnositi.
Za razliku od religijskih shvaćanja civilizacije, svjetovni učenjaci razvili su tri glavne teorije civilizacije: linearnu, cikličku i slojevitu. Linearne teorije civilizacije zauzele su centralnu poziciju zahvaljujući Europskom Prosvjetiteljstvu u 18. stoljeću. Teoretičari linearne teorije civilizacije zagovarali su definiciju ljudske povijesti kao linearnog procesa s tendencijom k stalnom i neizbježnom razvoju i napretku. August Comte civilizaciju je vidio kao prijelaz iz metafizičkog u empirijsko - pozitivistički način razmišljanja. Karl Marx na civilizaciju je gledao kao na pokret od najnižeg stadija komunizma – primitivnih komuna do drevnih robovlasničkih društava, feudalizma, kapitalizma, socijalizma i visokog stupnja komunizma. Walt Rostow predložio je drugu vrstu linearne tranzicije, od tradicionalnih društava do društava pred uzlijetanjem, društava u uzletu, društava u stalnom i održivom razvoju i društava na visokom stupnju masovnog konzumerizma. Marxova teorija o 'besklasnom društvu' i Rostowa teorija o 'visokom stupnju masovnog konzumerizma' bile su dvije verzije iste utopije koju bi trebalo dostići cijelo čovječanstvo. Kao paradigma koja je usađena u evolucijske teorije, Ideja o Napretku još uvijek odzvanja u većem dijelu svijeta. Cikličke teorije o civilizaciji odražavaju razočaranje naivnim teorijama o napretku. U 20. stoljeću Spengler i Toynbee prvi su progovorili o propasti Zapada i cikličkim uzorcima rađanja, zrelosti, propadanja i smrti civilizacija. Ostale verzije o cikličkim civilizacijskim teorijama ponudili su Ibn Khaldun, Sarkar i Sorokin. Svaki od njih usredotočio se na jednu centralnu temu, svojstvenu njihovom vremenu i podneblju. Tako je vrlo argumentirano prvi moderni sociolog Ibn Khaldun svoju teoriju temeljio na činjenici da je uočio neprestanu borbu između nomadskih i sjedećih naroda koja dovodi do rasta i pada nasljednih dinastija u islamskom svijetu. Sarkar je svoju teoriju iznio uvidjevši da povijesnim razdobljima vladaju četiri osnovne kaste ili grupe ljudi koje odražavaju četiri vrste moći: radnik (kaotična / uslužna moć), ratnik (napadačka / zaštitnička moć), intelektualac (religiozna / intelektualna moć) i trgovac (naplatna moć). Sorokin je svojom teorijom predvidio cikličke izmjene između idejno nastrojenih (duhovnih) i osjećajnih (iskustvenih) civilizacija. Gore spomenute teorije sve na svoj način govore o civilizaciji i mogu biti shvaćene kao jedinstveni pokušaji čovječanstva da pronađe smisao misterija života i povijesti, savjetujući moralno ponašanje i zakonski određujući vlast i autoritete ili im se opirući. Oni nisu niti u pravu ni u krivu. Oni mogu biti važni ili nevažni za naše postojeće uvjete života. U ovom našem globaliziranom razdoblju možda je najbolje primijeniti treću školu mišljenja.
Slojevitost možda najbolje ilustrira ovo naše vrijeme, mnogo bolje nego cikličko viđenje povijesti – podijeljene na razdoblja. Na jednom mjestu blizu Jeruzalema jedan izraelski arheolog jednom mi je pokazao 27 slojeva ljudske civilizacije. Upravo se tako ljudska civilizacija odmotavala, sloj po sloj. Niti jedna zemlja ili regija na svijetu nema monopol nad civilizacijom. Svi smo mi civilizirani kada su vremena dobra i kada se živi mirno. Ali, kada buknu ratovi, svi mi postajemo barbari.
Tablica br. 1. shematski prikazuje slojevitu perspektivu gledanja na civilizaciju. Ljudska civilizacija predstavlja slojeve i slojeve raznih dostignuća, u području proizvodnje, zakonodavstva, komunikacije, socijalizacije i označavanja. Tablica prikazuje grubu povezanost između uvriježenih tokova u pet spomenutih područja ljudskog djelovanja. Ali, za razliku od linearne ili cikličke teorije, slojevita perspektiva civilizacije pokazuje da svaki slijed (npr. usmena komunikacija) prodire u naredne slojeve (npr. pismenost, tisak, elektronska i digitalna komunikacija). Drugim riječima, uočavamo znatnu i vrlo stalnu promjenu. Način proizvodnje razvio se od nomadskog do poljoprivrednog, trgovačkog, industrijskog i digitalnog. Način regulacije zakonodavstva mijenjao se od primarno šamanskog do metafizičkog, materijalističkog, nacionalističkog i kozmopolitskog. Vodeći način komunikacije mijenjao se od usmene predaje do pismenosti, tiska, elektronske i digitalne komunikacije. Način socijalizacije razvio se od pretežno plemenskog do klanova, proširenih obitelji, jezgrovitih obitelji i modularnih obitelji (homoseksualni parovi, komune, itd...). Način označavanja osnovan je na mitovima koji objašnjavaju neobjašnjivo, ali uskoro označavanje postaje praktično, a nakon toga dolazi razdoblje instrumentalizirane racionalnosti i kritički – znanstvene racionalnosti. Postepeno se označavanje pretapa u naglašenu ekološku svijest, ljudsku povezanost s prirodom i njihovu međusobnu ovisnost.
Ove kategorije očito zahtijevaju veću elaboraciju. Ipak, ključne točke ne bi smjele biti prenaglašene. Ljudsko društvo je normativna konstrukcija. Bez normi ne može biti ljudskog društva. Kao normativna konstrukcija, civilizacija ima privilegij mirne kulture. Ali, slično kao i ostali normativni sustavi (religiozni i svjetovni), civilizacija je ideološki angažirana da diskriminira i pokreće ratove…
