Katarina Gospodnetić Pavković
«ICH BIN EIN BERLINER !»
John Fitzerald Kennedy, Berlin 1963
Piše Katarina GOSPODNETIĆ PAVKOVIĆ
U tom gradu sve počinje odlukom da se dvije svjetske sile razračunaju i na slijedećih 45 godina svijet podijele na Zapadni i Istočni blok. To je i jedini je grad na svijetu koji je simbolizirao tu podjelu i čije je stanovništvo ostalo podijeljeno sve te duge i teške godine. Zapadni blok, a time i zapadni dio Berlina dodijeljen je zapadnim, kapitalističkim silama i bio jedini otok unutar istočnog bloka koji je ostao u «mraku» socijalizma i neimaštine. Metaforički je mrak podrazumijevao uskraćenost i nedostupnost svih blagodati koje je zapadni svijet proizvodio – od metalnih automobila do privlačnih flašica Coca-Cole, Campbell's juhe i Wrigley's guma za žvakanje, ali i prava na slobode mišljenja, kretanja i izražavanja. Podijeljenost je kulminirala u kolovozu 1947. godine kad je tadašnji Sovjetski savez odlučio u potpunosti izolirati zapadni dio Berlina prekidajući dovoz bilo kakvih proizvoda, vode, plina ili električne energije. Istovremeno su cijene proizvoda u istočnom Berlina bile toliko niske ne bi li time privukli dolazak mušterija iz zapadnog dijela grada koji su, međutim, to sve odlučili bojkotirati. Tad se dogodila jedna od najupečatljivijih stvari u novijoj povijesti – uspostavljen je zračni koridor kojim se američke zračne snage stanovnicima zapadnog Berlina, u pravom smislu riječi, s neba bacali američke prehrambene proizvode. To je rezultiralo ukidanjem izolacije nad zapadnim Berlinom u srpnju 1948.godine. Naizgled miran život u podijeljenom gradu tekao je do lipnja 1953. kad se stanovništvo istočnog dijela grada pobunilo protiv neslobode i držanja u izolaciji, a kontrareakcija je od strane Sovjetskog Saveza bila drastična – izgradnja Berlinskog zida 13.kolovoza 1961. Zid je neke znamenite građevine za njemački narod ostavio u istočnom, komunističkom dijelu tako da su Brandenburška vrata i impresivni Reischstag bili nedostupni. Međutim, povijesne mijene i godine ropstva u neuspjelom sustavu pokrenule su mase koje su 9.studenog 1989.dovele do neminovnog rušenja fizičkog i metaforičkog zida – prepreke ka slobodi mišljenja, kretanja i izražavanja, susretanju obitelji i prijatelja, razmjeni ideja i svakog zajedničkog života. 
Taj se datum smatra početkom globalizacije nove Europe u gospodarskom, kulturološkom i lingvističkom smislu. Uvedeni su i danas se mogu čuti izrazi «prije» i «poslije pada Zida» kad su u zemljama jugoistočne i centralne Europe pokrenute reforme socijalističkog gospodarstva ka «laissez faire» ekonomiji i perioda kad su bivše članice Varšavskog pakta prošle godine postale članice Europske unije, takozvana nova Europa. Poput «nove» Europe koja uvodi novu valutu, pristup gospodarstvu i ulaganjima Berlin je grad u kojem se mogu vidjeti mijene i ispreplitanja umjetnika i gospodarstvenika s čitavog planeta. Tako je naprimjer slavni arhitekt kineskog podrijetla Ieoh Ming Pei projektirao impresivnu modernističku konstrukciju unutar neoklasicističke građevine Deutsche Historiches Museuma, a britanski arhitekt, sir Norman Foster – jedno od najvećih imena moderne arhitekture, autor je jedne od najboljih suvremenih interpolacija – staklene kupole i panorame na vrhu njemačkog parlamenta Reichstaga koja iz simboličkih i praktičnih razloga na sebi ima rupu. Rupa, naime, ima svrhu ventilacije, ali i simboličkog rasipanja i obznanjivanja svih odluka svim stanovnicima Njemačke.
Na mjestu gdje je prolazio zid berlinske su vlasti odlučile napraviti zeleni rekreacijski pojas koji bi na optimističan način svakoga podsjećao, doduše ne na jednak način na svijetlo povijesno razdoblje u razvoju grada. Jednim od najbitnijih spomen-obilježja nekadašnje podjele grada i podjele svijeta tijekom Hladnog rata smatra se MAURER MUSEUM - Muzej zida koji je 19.listopada 1962.godine neposredno nakon izgradnje zida utemeljio Rainer Hilderbrandt u formi izložbe u dvosobnom stanu u Bernauer Straße, ulice koja je i sama bila podijeljena na američki i sovjetski dio. Važnost ovog muzeja koji danas funkcionira kao privatna institucija i zaklada primjećuje se već na samom ulazu gdje je izložen popis važnih posjetitelja – od Richarda Nixona, J.F.Kennedya, Lady Di, Billa Clintona, Collina Powella i Henry Kissingera do Richarda Gerea, Harrisona Forda i drugih.
Turistima i znatiželjnicima se tad sugeriralo kako moraju biti sretni što mogu pogledati izložbu i što straže ne pucaju po njima. Radi velikog interesa publike izložba je pretvorena u današnji muzej gdje se mogu vidjeti fantastični dokazi, fotografije i svjedočanstva bijega iz Istočnog Berlina, demonstracija protiv sovjetskog tlačenja, te kupiti originalni dijelovi zida s certifikatom koji jamči njihovu autentičnost.
Sam muzej bio je utemeljen na nekadašnjem rubu i granici američkog sektora, takozvanom CHECKPOINT CHARLIE, danas jednom od najposjećenijih lokacija u Berlinu i podsjetniku na teška minula vremena. Naime, upravo su na tom mjestu 10.studenog 1989. godine politički lideri svjetskih sila uklonili tenkove, krenuli jedni prema drugima i simbolički i figurativno ujedinili Europu. Danas tamo caruju ulični preprodavači memorabilija, remena i šubara sa srpom i čekićem, babuškama, znakovima DDR, američkim, sovjetskim i njemačkim zastavama. Svi oni svjedoci su riječi njemačkog kancelara Willya Brandta izrečenih na dan pada berlinskog zida: «Berlin će preživjeti, a zid će pasti».
Da li je doista pao?
