Josip Kregar
Hrvatska ima veliki broj političara, a mali broj državnika
Gospodine Kregar, kako biste se Vi osvrnuli na globalizacijske procese?
Što se tiče globalizacije u svjetskim razmjerima njena glavna prednost je da omogućava manje razvije-nim zemljama da izbjegnu zamke, zablude, ćorsokake i neke ceste koje su nekada u svojoj povijesti imale razvi-jenije zemlje. Međutim, to se ne događa, tako da uvijek treba povezati pozi-tivno s negativnim. Ne događa se zato što kod manje razvijenih zemalja ne postoji svijest o tim opasno-stima globalizacijskih pro-cesa. Mi nemamo kao prioritet niti zaštitu okoliša, niti razvoj modernih industrija, niti taj treći val ekonomske industrijali-zacije, već zapravo posta-jemo u većem smislu jedna rezervna pozicija za svjetsku industriju. U jednom sasvim negativnom smislu postojimo čak kao mjesto za nepoželjne industrije. Što se tiče negativnih aspekata globalizacije, radi se prvenstveno o tome da se globalizacija odvija stihijski. Ne postoji svjetska vlada i ne postoji svjetska vlast koja bi mogla utjecati na globalizaciju. Ne postoje mjere i mogućnosti koje određuju globalizaciju i s kojima se na vrijeme može intervenirati u globalne procese. Mehanizmi koji nam stoje na raspolaganju su spori. To su međunarodne institucije i konvencije koje se zasnivaju još uvijek na skupim kompromisima i teško utvrdivim ciljevima. Trebat će tridesetak i četrdesetak godina da efikasno počne djelovati aparat međunarodnih institucija i svjetske vlasti. Političke okolnosti će jednostavno dovesti do toga, bez obzira što se o tome pisalo. A onda će već biti kasno za većinu mjera koje neki teoretičari predviđaju. Prema tome, bit će prekasno za univerzalnu kontrolu globalizacijskih procesa. Jedna od prednosti globalizacije po meni je to što je ona zapravo - univerzalizacija određenog normativnog minimuma moralnog standarda. Mnoge zemlje u svojim kulturnim tradicijama imaju stvari koje nisu poželjne u smislu ljudskih prava ili jednakosti među ljudima. Na primjer, mnoge zemlje jednostavno ne priznaju jednakost žena i muškaraca, jednakost među spolovima (npr. Pakistan). Neke zemlje ne daju šansu svim društvenim slojevima. To je nešto što je svakako negativan globalni univerzalni proces. Negativni aspekt globalizacijskih procesa je u tome što su to nekontrolirani procesi. Oni izazivaju cijeli niz sekundarnih reakcija, kao što je recimo razbijanje obitelji. To nije dramatično u zemljama od kuda kreću moderni civilizacijski i novi globalizacijski obrasci. U Skandinavskim zemljama je to sasvim jednostavna stvar. Nitko ne radi problem zbog toga što se 56% djece rađa izvan braka. Ali u ovim zemljama u kojima je tradicija još jaka i živa, koja to ne podnosi, ti procesi su brzi, nekontrolirani, ali i dramatični. Tamo se radi o zapravo jednom masovnom gubitku osjećaja sigurnosti i posljednje je nešto što se u sociologiji zove anomija. Globalizacija izaziva strahovitu eksploziju, ekspanziju, aspiracije kod masa trećeg svijeta koje su nesvjesne što zapravo sve podrazumijeva viši standard života i slobodniji život. 
Oni vide zapravo kao u izlogu - razvijeni, moderni, svijet. To je nešto poželjno. Ali i ne vidim u tome ništa loše . Bolji standard života žele svi, više uspjeha, više osobne sreće, to je nešto što pripada svakom na zemlji. Ali je vrlo teško postaviti takav isti kriterij za sve stanovnike zemljine kugle. U svojevremenom razgovoru Marloa i Mao Ce Tunga, kada je Marlo, ministar kulture u De Gaulovoj vladi, aludirajući na ideološki spor, pitao Maoa: «Što Vam je najteže?» Mao Ce Tung mu je odgovorio: «Dati svakom Kinezu zdjelicu riže svaki dan.» To je najveći problem komunizma, nikakva ideologija. Tako se i ovdje radi, bez obzira na ideologiju velika masa obespravljenih i siromašnih ljudi kao normalan život vidi ono što im je praktički nedostupno i to izaziva ne samo frustracije, nego i cijeli niz posljedica društvenog sloma. Događaju se migracije, kriminal, trafficking i slično, jer kada 50 milijuna ljudi koji žive u Ukrajini poželi živjeti onako kao što su vidjeli na televiziji u američkim sapunicama, to je slom društva i društvenih vrijednosti u toj zemlji. Aspiracije za boljim životom, želje za bogaćenjem i višim standardom, to je nešto što svaki radno sposoban čovjek može očekivati u normalnom slijedu stvari.
Globalizacija sa sobom donosi i homoseksualizam, pedofiliju, eroziju morala, razbijanje obitelji. Odričemo li se tradicije zbog globalnih trendova?
Vidite o ovom se problemu radi: te probleme općenito primjećuju više konzervativni ljudi, konzervativnih političkih stajališta, a to ne znači da su oni u krivu. Ja ne dijelim njihov stav. Ja sam prema osnovnom konceptu liberalan, ali teško je ne vidjeti da se upravo to događa u smislu sloma ljudskih vrijednosti, jedne sveopće trke za bogaćenjem pod utjecajem globalizacijskih procesa, jedne trke za profitom koja ljude čini frustriranima i nesretnima, stvara kod njih osjećaj neuspjeha i želje za nečim što je zapravo iznad ljudskih mogućnosti, jer za jedan određeni stil života, potreban je višegeneracijski napor i mukotrpan rad, a ne samo dobra želja da se to postigne. Nikada mi to nije bilo jasnije nego u Ukrajini, i to prije petnaestak godina. Oni su mislili da je pravi stil života onaj kojeg su gledali u američkim sapunicama tipa Dallas i Dinastija, onako kako se u Americi živi. Tko god je bio u Americi zna da je ono što Ameriku karakterizira - strahovito visoka razina natjecanja i neuspjeha, teškog rada i odricanja, a ne lagodnog života u kome postoje samo zdravi, mladi i sretni ljudi kao što to prikazuju utopističke sapunice. Recimo u Kijevu su svojevremeno, u vrijeme popularnosti spomenutih serija bila otvorena dva restorana, jedan se zvao Dallas, a drugi Nevada. To najbolje govori o snovima ukrajinskog društva o boljem svijetu negdje daleko…
Kako Vi gledate na prisustvo multinacionalnih kompanijana tlu Hrvatske?
Mislim da se prisustvo MNK-a na tlu Hrvatske reflektira na društveno političke i gospodarske prilike u Hrvatskoj i više nego što se to javno vidi i priznaje. Većina najidealnijih dijelova hrvatskog gospodarstva već se nalazi u rukama multinacionalnih kompanija, radilo se tu o bankarskom sustavu, radilo se tu o trgovini ili se radilo o osiguravajućim društvima. To su najpropulzivniji sektori naše domaće ekonomije i oni su velikim dijelom već u rukama međunarodnih igrača - multinacionalnih kompanija. Druga stvar koja je u Hrvatskoj manje vidljiva sigurno postoji. I činjenica je da su multinacionalne kompanije u Hrvatskoj spremne uložiti samo u one sektore u kojima postoji pravilo da je dobitak velik, a da se socijalni troškovi prenose na račun zajednice i države. To je osnovni problem multinacionalnih kompanija u Hrvatskoj. Njihov ulazak u državu izaziva redukciju, odnosno smanjivanje broja zaposlenih, što je onda jedan izvjestan teret za zajednicu i društvo. Profit odlazi izvan RH i mi imamo zapravo jednu paradoksalnu situaciju gdje država ima sve manje mogućnosti i sredstava, a sve više socijalnih troškova i opterećenja. Međutim ulazak multinacionalnih kompanija u Hrvatsku je otežan izvjesnim monopolističkim navikama koje ovdje postoje, pa nije čudno da MMF i Svjetska banka nalaze uspješne primjere u Hrvatskoj gdje mi pokazujemo znakove određenog izolacionizma. Ne damo vodoprivredu, ne damo kupovinu nekretnina...
