Josip Jurčević
Ljudski je rod u pitanju
Globalizacija je proces koji se intenzivno događa što idemo bliže našem vremenu sve intenzivnije i ona je na neki način neizbježna, s obzirom na napredak tehnologije. Dakle, tehno-logija, komunikacijska, prometna i svaka druga je zapravo pretpostavka ostvarivanja globalizacijskog procesa. Znači svijet se zaista sve više smanjuje, postaje «globalno selo» htjeli mi to ili ne, dakle taj proces se događa, najkraće rečeno.
Što mislite o globalizaciji na tlu Hrvatske?
Globalizacija se može pro-matrati u kontekstu odnosa sjever-jug.
Dakle, očito je da se s tijekom globalizacije dolazi do koncentracije moći i kapitala i svega ostaloga na razini cijeloga svijeta. To znači da jasno definirani sjever, politološki, sociološki i drugačije definiran – a to je mali broj bogatih zemalja, zapravo i globalizaciju iskorištava za još veće proširivanje, produbljivanje i povećavanje razlika između siromašnog juga. Međutim, ono što znanosti također bogatog sjevera analiziraju je da se svojevrsni odnos sjever - jug događa i unutar samog sjevera, znači da je koncentracija moći kapitala u rukama malobrojnih pojedinaca. Znači od politike do kapitala se proces sjever – jug događa i na razini samog sjevera, to znači unutar sjevera koji je kao sjever odnosno cijeli svijet, u kojem također dolazi do situacije da sve manji broj pojedinaca raspolaže sa sve većim kapitalom, a unutra se događa svojevrsni jug što stvara određene socijalne tenzije. To je jedno stanje koje baš nije zdravo ni za cijeli svijet, a niti za sam sjever, bogati sjever, ako ga tako možemo nazvati.
Koji su po Vašem mišljenju pozitivni, a koji negativni aspekti globalizacije u svjetskim razmjerima?
Na svjetskom nivou globalizacija je ponudila niz pogodnosti, dakle svijet je zaista postao manji, dostupniji, odnosno bilo koje fizičko tijelo uključujući čovjeka može se za zaista jeftinu cijenu i vrlo brzo premjestiti na bilo koji dio svijeta. To znači da je cijeli svijet na neki način ljudima postao dostupan i fizički, i komunikacijski, i tehnološki i informacijski, robe su postale veoma dostupne i zaista je svijet postao jedna cjelina u tom smislu. To je jedno postignuće koje je dobro i pozitivno, od zdravstvenih razloga, do boljeg informiranja, itd. Dakle, bolje informiranje doprinijelo je povezanosti i prosvjećenosti svijeta. Nekakva lokalna zajednica ne može se zatvoriti u svoj krug i držati u nekakvoj informativnoj i drugoj blokadi. To je svakako jedno postignuće koje se može smatrati najvećim i najboljim postignućem globalizacije. Dakle, iz pozicije da se komunicira sa cijelim svijetom, u svakom pogledu i prometuje po cijelom svijetu, moramo se složiti da su te stvari jako dobre za cijeli svijet. Međutim, problem je što se paralelno s time događa, što nositelji moći i globalizacije u svijetu pokušavaju na jedan zastarjeli način transformirati svoju moć iz prošlosti skupa s jednim svjetonazorom koji je hedonistički, rekao bih čak nehumanistički, pokušavaju ga transponirati na to zaista tehnološki idealno globalizacijsko vrijeme. To je uopće jedno negativno koncepcijsko postignuće.
Negativno postignuće globalizacije je i to što je taj model konkurencije, ta tržna utakmica, pogotovo u gospodarskoj proizvodnji i energiji i svim ekološkim zagađenjima, koji je nekada bio zanemariv i bio je u funkciji prije par sto godina razvoja čovječanstva, a danas ta tržišna utakmica vodi ka ekološkoj katastrofi, dakle tu očito nedostaje kontrolnih mehanizama. Jer ta utrka za profitom i taj model tržne utakmice je zapravo povezan s nehumanizmom, i, držim da zapravo postaje kontraproduktivan. Dakle, s jedne strane globalizacija ide, međutim, taj mehanizam, ta zastarjela metodologija ne uvažava nove okolnosti gdje zapravo dovodimo u pitanje i nositelje globalizacije, zapravo ljudski je rod u pitanju, govorimo s nekakvim ekološkim upitnostima koje su sve veće. I to se odnosi također na Hrvatsku, kad se gleda samo Hrvatska i nerazvijeni svijet, jer Hrvatska pripada nerazvijenom svijetu, ona je kao pripadnica nerazvijenog svijeta još tu dodatno određena vrsta žrtve u smislu odnosa sjever i jug. To znači da je taj kapital nehuman, nemilosrdan, globalni interesi su negativno nastrojeni prema svemu onome što ih može ugroziti u smislu raznolikosti i čak bogatstva te prema svemu onome što im može pružati otpor, i to bi moglo voditi jednom, ne samo u Hrvatskoj, nego općenito u čitavom svijetu, jednom novom totalitarizmu, odnosno taj negativni termin globalizam bi mogao postati novi totalitarizam.
Osim s totalitarizmom, s čime biste još mogli usporediti globalizaciju?
Kada koristim termin globalizacija, onda ga nastojim koristiti u nekonotiranom, dakle recimo u pozitivističkom, neutralnom smislu i sa svim njegovim objektivno pozitivnim i negativnim stranama. Međutim, kada govorim o globalizmu onda govorim o tendenciji da se ta stara potreba za moći, kako pojedinaca u psihološkom smislu, tako i određenih struktura koje ne korespondiraju s novim suvremenim mogućnostima koje pruža tehnologija i svijet, pokušava zadržati. Stara potreba za moći i stare strukture moći pokušavaju zadržati na jedan stari makjavelistički način tu neku moć, s nizom negativnih posljedica, uključujući ovo što sam rekao za proizvodnju i uključujući negativne posljedice na međuljudske odnose, gdje je ipak civilizacija, i u poimanju čovjeka, i u poimanju društvenih grupa, nacije, pojedinca, otišla daleko dalje, čak i formalno – pravno, dok ti odnosi moći zapravo ostaju konzervirani, rekao bih, i zatvoreni u jedna drugačija vremena…
Kroz povijest kao da se i ne mijenjaju?
Na žalost, postoje neke konstante koje možemo uočiti u najranijim počecima civilizacije, ako uzmemo filozofiju i nekakve svjetonazore kao početak pokušaja odgovaranja na pitanja: zašto čovjek, bit čovjeka i kuda zapravo ide čovječanstvo i koji je smisao svega. Oduvijek se javljaju ta vječna pitanja koja su davno postavljena i čak su u ta stara vremena bila, rekao bih, cjelovitije razmatrana. Danas je čak i taj svjetonazor fragmentiran tako da vrlo malo intelektualaca, pa čak i specijalista, obuhvaća cjelinu, i to je jedan od razloga zašto u ovim opasnostima koje vrebaju fali jedno cjelovito mišljenje i sagledavanje.
Nekada su se sagledavali sustavi i društveni odnosi dosta cjelovito i bilo je vremena za dokolicu, čak je bilo i financijera za takve projekte, da ne govorimo o staroj Grčkoj, o Indiji, Istoku, itd. Međutim, u današnje vrijeme se traže specijalisti koji će se baviti samo jednim veoma uskim segmentom i zapravo se tu postavlja pitanje tko tu zapravo koncipira i osmišljava cijelu stvar. Tako da globalizacija ima jedan specifičan sustav odlučivanja koji nije uvijek transparentan i demokratičan. O tome ima dosta teoretičara koji pokušavaju naći odgovore na pitanja kuda zapravo to sve vodi, tko je taj koji zapravo sve osmišljava, tko diktira naš život, u čemu je smisao današnjeg života, tko odlučuje o svemu i o našoj sudbini te da li je taj nositelj kapitala i moći, ili nositelj politike uopće sposoban za donošenje važnih odluka i osmišljavanje naše stvarnosti i našeg života, da li je nositelj moći uopće obrazovan, educiran čovjek, da li on ima etičke vrijednosti za osmišljavanje globalizacije… Globalizacija je dobar, ali istovremeno i opasan posao ako ga se povjeri krivim ljudima. Znači, da li nekome tko ne razumije što ima u rukama dati to u ruke? Da li nekome tko ne zna što je dinamit, a pogotovo ga ne zna iskoristiti u nekakve dobre svrhe, da li mu dati dinamit u ruke i da se igra sa sudbinom svijeta? Čini mi se da su nositelji moći hedonistički orijentirani, to znači da ih ne zanima ni obrazovanje, ni duh, ni nekakve vrijednosti koje su tradicionalne i pozitivne i univerzalne, rekao bih, i ne dovode u pitanje čovjeka, niti čovjeka stavljaju na prvo mjesto i kao opće biće i kao pojedinca. Mislim da nositeljima moći u današnjem svijetu toga nedostaje. U tom smislu, što su fragmentirane i sama filozofija i spoznaja cijelog tog procesa globalizacije i njegove koncepcije, zapravo se, obzirom na neobrazovanost i nedoraslost nositelja moći, taj proces pretvara u besmisao. Proces globalizacije zapravo postaje besmislen i na neki način globalizacija će tehnološki sve pojesti i poharati ako se tako nastavi. Globalizacija može pojesti ne samo tu nižu klasu, niži sloj koji nositelji moći promatraju kao većinu, zapravo taj jug, nego će pojesti i same nositelje globalizacije…
