Ive Šimat Banov
Kravata grli svijet
Piše Ive ŠIMAT BANOV
Odvajajući nepravedno svijet mašte i svijet svakodnevna života mislio sam (mladenački) da su ljudi koji upravljaju tvrtkama i poslovima izgubljeni za snove, te da ne mogu otvarati rubriku za čudesno. S druge strane, živio sam u uvjerenju da su sanjari posve nepraktični duhovi izgubljeni i za najminimalniji smisao za praktičnost. Tu pomalo romantičarsku misao, svakako i predrasudu i klišej, razbija ravnatelj neprofitne ustanove Academie Cravatice (utemeljene 1997.) i suosnivač tvrtke Potomac d.o.o. nositelja modne marke Croata, Marijan Bušić. Pun ideja koje sustižu jedna drugu (a i one sporije dolaze na red ili ih zamjenjuju mlađahnije), pun ideja ko šipak koštica, ili što bismo u Dalmaciji rekli ko' vrša mora, ovaj duh na rubu unutrašnjeg uspjeha i vanjskog bankrota, između navirućih bujica ideja i dnevnih briga pripada doista rijetkoj vrsti koja što zamisli to manje-više i ostvari (više «više», nego «manje»). I sam sudjelujući u plimi novih inventivnih mogućnosti na temu kravate pustio je (sa svojim suradnicima) u vidu kompjuterske grafike slap svjetlosti i prosuo rojeve motiva kravate (Vertikala, 1999.), vezao kravatu oko najbrutalnijega znaka rimske imperijalne volje i moći (Kravata oko Arene, 2003.), pretvarajući je u civilizacijsko i uljudbeno uvirište. I hrvatskom junaku Banu Josipu Jelačiću na njegovom trgu vezao je kravatu ( Banska kravata, 2002. ), kao što je i poviše ulaznih vrata tvrtkina prostora (Kravata u Oktogonu, 2003.) u Zagrebu kao i na pročelje lijepe zgrade u Parizu, postavio kravatu. Krcat idejama koje, ako nemaju kraja, imaju zato (doslovnoga) konca kojim će Marijan Bušić sa suradnicima u novoj akciji-instalaciji zagrliti Hrvatsku u dužini od 4 000 kilometara i Kravatom oko Hrvatske naznačiti njedra koja su svijetu darovala detalj koji je gotovo cjelina.
«Suosjećajući» više s kravatom nego s ljudima koji se njome kite, shvaćajući koliko joj je tijesno oko vrata svakojakih ljudi, Marijan Bušić svojim akcijama i instalacijama u životnom svakodnevnom prostoru ne pretendira biti umjetnikom u konvencionalnom smislu.
Jer ako veliki Gombrich kaže da takva stvar kao što je umjetnost ne postoji, te dapostoje samo umjetnici, tvrdnja velikog pisca računa i nadalje na Marijana Bušića.
I tako stari grad Gdanjsk (Gdansk) koji se spominje još od 997 godine u novijoj je povijesti znan po najbuntovnijem i najprko-snijem dijelu svoje popu-lacije, svojim brodogradi-teljima okupljenim oko nji-hova sindikata Solidarnoći i njezina vođe, a kasnije, nakon slobodnih izbora i poljskog predsjednika Lecha Walense. To je bilo prvo zvono slobode koje je u istočnom dijelu Europe rano zabrecalo i izazvalo divljenje, strepnju i nadu na putu u slobodu i demokraciju zemalja pod komunističkom vladavinom. Sada, s kravatom oko vrata-tornja Gradske vijećnice, u povijesnom zgradi Ratusz sa silnim odjekom koji je kravata izazvala u poljskoj javnosti, medijima i tisku, poljska se javnost susreće s hrvatskim doprinosom globalnoj kulturi. A upličući motive iz svoje nacionalne povijesti i svetinja i poljska se kultura ugnijezdila u obliku koji se raspoznaje širom svijeta i koji potvrđuje Hrvatsku kao Domovinu kravate.
