Emilija Kokić
Život je igra
Piše Emilija KOKIĆ
Sad vi mislite, što ova Emilija filozofira... Čekajte malo, da vam objasnim, nemojte odmah mrštiti obrve. Kad smo bili bebe, igrali smo se ručicama, učili treću dimenziju, igrali se šuškalicama, učili zvukove, učili govoriti, hodati, jesti vilicom, plesati, neki pjevati...pa smo dobivali razne igračke koje su nam pomagale da učimo, rastemo i razvijamo se.
Krenuli u vrtić, igrali se, pa su lekcije postale malo zahtjevnije kad smo krenuli u školu, jer smo za svoj trud bivali ocjenjivani i stavljani u razne kalupe, kampanjaca, štrebera, problematične djece ili sjajnih učenika. Kako smo odrastali, mijenjale su nam se igračke, naravno i mi, jer su smo stalno ostavljali stare i nabavljali nove. Učili smo kroz život igrajući se... Nakon mature, rekli su nam odrasli, da je igri kraj i da sada kreće ozbiljan život.
Što je to ozbiljan život? E.... na to još nisam dobila odgovor... Nakon mature, upisala sam na Filozofskom fakultetu engleski, njemački i književnost, tako treba... ozbiljno studirati da imaš svoj kruh u rukama... često puta ponavljala mi je moja mama. Međutim, susret s mikrofonom bio je sudbinski. Sreli se mi .... i bili simpatični jedno drugom...ja sam prvi put čula kako moj glas zvuči i počela se igrati, baš je bilo zanimljivo. Urlala sam i otkrivala što nosim u sebi i kako to treba doraditi da urlanje bude ugodno i drugim ljudima. Godinu dana nakon toga s grupom RIVA pobijedila sam na Eurosongu...Čudna neka igra.. A pravila? E.... na to još nisam dobila odgovor.... Rado bih vam opisala svoju zbunjenost, ali jednostavno za to nemam prave riječi. Nakon pobjede na Eurosongu, moj život se pretvorio u totalni kaos. Nema više privatnog života, nema studiranja ni druženja s prijateljima, kina ni kave na rivi, nema ničega osim kofera, putovanja, snimanja, koncerata, sto gradova u sto dana.
Pa, nitko me nije upozorio kako će to biti, nema te škole gdje se može naučiti živjeti u takvim uvjetima, nemam koga pitati što je važno, što smijem, što ne smijem... a osim toga, ja to nisam htjela... samo sam htjela malo pjevati dok studiram...neću se tako igrati!
Shvatila sam, moja karijera je moja nova igračka koja će mi pomoći otkriti o sebi stvari koje ne bih, da se ne bavim točno ovim poslom i ne živim točno ovakav život.
Tad sam počela postavljati sebi pitanja, koja su me odvela u otkrivanje svoje duhovnosti.
Na svako moje zašto, tražila sam, dok nije došao pravi „zato“ kojeg sam savršeno razumjela.
Početak je bio jednostavan, zanimale su me stvari koje ne vidim prostim okom.
Talent... što je to? Gdje je smješten? Što ja to nosim u sebi? Što su emocije...koje ljudi čuju u mojim pjesmama? Zašto neke situacije i ljude osjećam drugačije? Što je intuicija? Duhovnost? Kad sam otvorila taj dio sebe, tek sam tada shvatila što znači biti zbunjen.
Možda to više nije igra... ili je...dok ne shvatim da nema pravila i da se trebam samo prepustiti životu s punim povjerenjem, kao kad sam bila mala i učila hodati, malo padnem, nasmijem se, padnem...i na svojim nogama sam, zašto taj osjećaj gubimo kad odrastemo?
Jer smo, kao, veliki i pametni....život bi se sigurno nasmijao na ovo.
Imala sam neki čudan osjećaj osamljenosti, u najvećoj popularnosti, nakon pobjede na Eurosongu, a nikad nije bilo više ljudi oko mene.. kako to? Zašto?
Imala sam osjećaj da sam postala plijen, uz mene su vezivali mogućnost zarade ili neki drugi mali sebični prosperitet, a ja u fazi traženja odgovora, što je smisao mog života i ovog kaotičnog posla. Zamislite situaciju....Ja čudno gledam te ljude, a mogu misliti što su oni mislili o meni, gledajući velike zbunjene uplašene oči našminkane da se ne vidi kroz njih.
Vrlo brzo počeo je rat, strahote u zemlji, RIVA se raspala, stres za stresom. Pomislila sam, pa to je valjda ozbiljan život, nema više igre. Taj period je trajao dosta dugo, nekoliko godina, dok nisam pokušala i ta svoja nova iskustva pospremiti u odgovarajuću ladicu u svom srcu.
I dalje sam snimala i pisala pjesme, započela svoju solističku karijeru, imala jako puno uspješnih pjesama, ali sam shvatila, da se više ne igram, nego radim, i to me počelo umarati, jer u tom radu nije više bilo te zaigranosti i spontanosti koju nosim u sebi, a to sam prava „ja“.
Prije godinu dana počela sam pisati pjesme na engleskom, snimili smo ih... eto tek tako...,
jer smo htjeli raditi nešto za svoju dušu. To ionako nećemo objaviti, jer jooooj, pa nije to za hrvatsko tržište, govorili smo između sebe.. U listopadu prošle godine pozvana sam u Kopenhagen na proslavu 50.rođendana Eurosonga, birala se najpopularnija pjesma među svih 50 pobjednica, bila sam jedna od prezenterica, uživala sam u jednom takvom glamuroznom showu, pobijedila je ABBA. Nakon toga sam dobila jako puna mailova od fanova Eurosonga, kako sam ja jedno pristojno biće uvijek odgovorim ljudima, zahvalim im što su se javili. Iza toga dobila sam odgovore da oni nisu fanovi, nego urednici najslušanijih radio postaja i da im bilo drago da im pošaljem svoje pjesme snimljene na engleskom jeziku. Danas sam na top ljestvicama sa svojim engleskim singlovima u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Irskoj, Grčkoj, na Karibima, Arubi, Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj, Estoniji, Meksiku i Kanadi....
Život je igra! Iz igre sam počela pjevati, iz igre poslala pjesmu na izbor za Eurosong, iz igre snimila pjesme na engleskom...a sreća se pojavila kad samdala sebe i ono što nosim u svom srcu. Kojim god da se čovjek poslom bavi, to isto može! Dajte sebe!
Danas je u mom životu jedan dečko, ne znam da li je on moja nova „igračka“ i kakvu poruku mi nosi, što bih trebala naučiti od njega, nije mi baš jasno... E, na to još nisam dobila odgovor.
Kad ga dobijem, rado ću i to podijeliti s vama.
Do tad, uživajte u otkrivanju sebe i u igri koja se zove život!
Nadam se da vam obrve nisu više namrštene...
