Anđelko Milardović
Privatizacija - legalizirana pljačka stoljeća
Kako biste Vi, gospodine Milardoviću, definirali globalizaciju?
Globalizacija je prije svega proces kojeg bi definirao kao povezivanje svijeta u cjelinu. Globalizacija je kao jedan državni proces koji se počeo odvijati na temeljima nove, prije svega informatičke tehnologije na kraju ili svršetku Hladnoga rata i na početku 21. stoljeća. Globalizacija za Hrvatsku znači povezivanje sa svijetom, a način na koji to čini mogao bi se dublje analizirati. Vjerojatno ste postavljajući ovo pitanje mislili na definiranje dobrih i loših strana globalizacije u Hrvatskoj. Globalizacija ima i pozitivne i negativne aspekte, a bitno je da je ona neizbježan proces. Pozitivni aspekti globalizacije su što ona svijet pokušava povezivati uz pomoć informatičke tehnologije kao jednu cjelinu, pa se svijet u tom smislu pretvara ili pokušava pretvoriti u «globalno selo». Negativni aspekti globalizacije su rizici globalizacije, a to su: terorizam, fundamentalizam, organizirani kriminal, ilegalne migracije, pranje novca, ekološki problemi, dakle to su sve negativni aspekti ili rizici globalizacije. Mislim da je to dosljedno. Prije svega Hrvatska je po nekim mjerilima jedna od najglobaliziranijih zemalja svijeta, jer ja više ne znam što bi se ovdje više trebalo globalizirati, od gospodarstva do politike, poglavito gospodarstva. Ipak je glavna forma globalizacije - globalizacija gospodarstva. Sudeći po tome mi možemo biti u vrhu svjetske ljestvice globaliziranih zemalja, zato što je naše gospodarstvo na neki način 90% globalizirano. Ako je, pak, riječ o bankarskom sektoru gospodarstva onda je to čak 95 do 97%. Prema tome ja mislim da je globalizacija na području RH skoro gotova u tom sektoru. Naravno, RH i dalje sudjeluje u smislu globalizacije politike u svijetu, ali i globalizacija politike utječe na političke odnose u Hrvatskoj, dakle to je jedna interakcija. Nasuprot ovom pojmu istaknuo bih pojam lokalizacije. Lokalizacija nije ništa drugo nego interakcija između lokalnoga i globalnoga, globalnoga i lokalnoga, zato što se u toj interakciji odvijaju različiti procesi, bilo komunikacijski, transportni, trgovački, politički, kulturni, informacijski, ekološki, itd. I to je recimo jedan pojam koji je vrlo važan za istaknuti ako govorimo o globalizaciji, pogotovo je važna lokalizacija kulture i o njoj se baš i najviše govori kao o reakciji na globalizaciju kulture. Lokalizacija kulture promiče očuvanje lokalnih vrijednosti.
Na koji način, po Vašem mišljenju, multinacionalne kompanije na tlu Hrvatske doprinose bržoj globalizaciji Hrvatske?
Multinacionalne kompanije se mogu svrstati u rang ili red vrlo moćnih globalnih igrača i tu Hrvatska nije ništa posebno, nije izdvojena kao država u odnosu na sve države svijeta koje su daleko mnogoljudnije u odnosu na multinacionalne kompanije (MNK). Dakle, rekao sam da MNK imaju status moćnih globalnih igrača. Izvori njihove moći su: znanje, organizacija i novac. To bi bili izvori moći prema Johnu Kennethu Galbraithu, iz njegove knjige «Anatomija moći». To je ekonomski pisac kojeg smo mi čitali za studija, stariji se sjećaju. Dakle, on je u svojoj knjizi «Anatomiji moći», ako se ne varam, govorio o tri glavna izvora moći: znanju, organizaciji i novcu. Organizacija pripada tehno strukturi, novac pripada kapitalu, a znanje pripada elitama koje su nositelji tog znanja, bilo kojeg tipa znanja. MNK kao takve, kao što su strukturirane, one su i po prihodu i po moći utjecajnije od država, pa se onda u globaliziranom svijetu, multinacionalne kompanije, mogu samo usporediti s BAOBABOM - onim afričkim širokim velikim drvom. MNK su se doista poput ogromnih baobaba natkrilile nad države male i srednje veličine i velike države, jer su moćnije od svih država. Naveo sam izvore moći i navest ću u čemu su onda MNK jače i gdje se smanjuje moć države u odnosu na MNK. Moć države u odnosu na MNK se smanjuje u autonomiji odlučivanja, dakle autonomija odlučivanja je bitna. Jer države više ne mogu 
voditi nekakvu autonomnu, ni gospodarsku, ni socijalnu, ni kulturnu, ni znanstvenu politiku - upravo zbog reduciranoga suvereniteta. Ima država koje su u sastavu složenijih sustava, kao što je Njemačka u Uniji, Austrija u Uniji. Ima država koje imaju suverenitet, a taj je suverenitet okrnjen, jer se temelji na snishodljivosti, čak i nekom stidu što i postoji suverenitet, elementi suvereniteta. U takvoj situaciji moć država se ograničava, jačaju multinacionalne kompanije, a to se u literaturi inače zove transformacija politike, transformacija države pod utjecajem globalnih igrača. Transformacija politike i nacionalna država su pod utjecajem globalnih igrača, jer su države uvijek vezane za teritorij, one su uvijek teritorijalne, a korporacije, kako sam njihov naziv govori, su transnacionalne. Ali imate slučajeva kada su države članice Unije pa su onda i one transnacionalne. Pa se tu sudaraju i isprepliću, ali kada bi se usporedili profiti, odnosno budžeti korporacija s godišnjim budžetima država, oni koji su radili u multinacionalnim kompanijama to najbolje znaju, onda je to neusporedivo. Jedan bivši zaposlenik jedne velike MNK rekao mi je da je u njegovo vrijeme – u bivšoj državi – njegova kompanija imala budžet od 68 milijardi dolara, a Jugoslavija je imala budžet od 62 milijarde dolara, znači 6 milijardi dolara više je imala ta MNK kao korporacija, nego Jugoslavija kao država. Izvrsna ilustracija. Jedna država, jedna korporacija… To iskustvo iz tog doba danas je još i više produbljeno u korist korporacija. O tome svjedoči i literatura , recimo u sociologiji, jedan japanski teoretičar je čak zagovarao potpuno ukidanje država. Što će nam države kada svijet možemo organizirati kao korporacijski svijet, svijet korporacija. Tada se onda razvijaju i korporativni kapitalizam i korporativno tržišno društvo. Ne volim riječ kapitalizam. O tome govori Fukuyama. Ide se u pravcu korporativnog društva, pa čak se i stranke nastoje definirati kao kartelske stranke, kao ranije u evoluciji političkih stranaka.
Da li je osnovni strateški cilj RH trebao biti ulazak u EU ili je primarno trebalo Državu učiniti pravno uređenom i ekonomski i politički stabilnom?
To je zanimljivo pitanje. Ja bih prvo krenuo od stabilne i konsolidirane države, pa bih onda išao u složenije sustave, ako je to sada neizbježno, ako je nužno. Ali kako mi još nismo ni konsolidirana demokracija, mi smo samo poludemokracija i društvo u tranziciji, a za tranzicijska društva karakteristična je dominacija aktera, a ne institucije, kod nas su dominantni akteri, a ne institiucije. U zrelim demokracijama bitno obilježje je dominacija institucija i skromna uloga aktera. Zato nema ovdje kod nas pravne države, jer smo još u fazi tranzicije. Od 4, 5 segmenata konsolidirane demokracije, mi nemamo nijedan. Mi imamo eventualno jedan segment konsolidirane demokracije, to je civilno društvo. Političko društvo – nula bodova. Mi nemamo političko društvo. Mi imamo državu i politički sustav koji ne funkcionira. Gospodarstvo nam je katastrofa. Od 5 segmenata gospodarstva, 4 ne funkcioniraju. Prema tome, po tim kriterijima međunarodne udruge za političke znanosti - mi nismo konsolidirana država, konsolidirana demokracija. Ja bih išao metodički ovako: srediti, konsolidirati i integrirati se u sustave. To bi bio neki ispravan red stvari. A kako je to nemoguće u tranzicijsko vrijeme, gdje stari akteri otvaraju tranziciju, upravljaju tranzicijom, određuju pravila ad hoc, na brzinu mijenjaju pravila igre, proizvode se kaotične situacije u kojima se ljudi ne mogu snaći. Kod nas strelovito to sve skupa ide. Nama se istodobno događaju velike promjene u kratkom razdoblju. Istodobno nam se događa ekonomska tranzicija, globalizacija, stvaranje države, rat, previše je toga za 15 godina. To što se Hrvatskoj događa i što joj se u kratkom roku dogodilo, dovoljno je za čak pet ljudskih generacija, a kamoli za jedan ljudski životni vijek. No dobro, moj bi put bio takav, no to je put jednog čovjeka koji razmišlja, koji je svjestan ovog tranzicijskoga kaosa.
Smatrate li da poučeni tim političkim iskustvom spadamo u rijetke zemlje svijeta jer smo u jednom kratkom razdoblju doživjeli puno društveno - političkih promjena?
Ne, naš je izuzetak, i uopće cijele te regije zapadnog Balkana gdje su bili ratovi, samo u ratu. Imamo model specifične tranzicije, model prekinute tranzicije. Ratom prekinute tranzicije razlikuju se od ostalih tipova tranzicije. Po svim drugim elementima vrlo slično je to sve skupa išlo, uz napomenu da su u različitim dijelovima svijeta funkcionirali različiti modeli tranzicije. Društva su kao živi organizmi, prema tome nema jednog univerzalnog modela tranzicije. Tranzitologija bar tako pokazuje. Nismo mi nikakva posebnost. Da nije bilo rata, mi bismo, da smo recimo bili Česi i Slovaci, imali sasvim drukčiji model tranzicije. Tu je varijabla kultura, mi nismo Česi i Slovaci. Tamo je bila plišana revolucija, odnosno plišani medo je izašao na ulice, oni su rekli, dobro…
