Zlatko Tomičić
Savršena čaplja
Zlatko Tomičić (rođen 1930. godine u Zagrebu) autor je brojnih knjiga poezije i proze. Njegove antologijske pjesme Roda, Beskonačno vječna voda, Molitva svetom Franji, Hrvatska, Ljubavi moja, svima su znane.
U četiri zbirke pripovjedaka i dva romana on je opisao mnoge znane i neznane likove kao što su Lao Tse, Buddha, Nofretete, Krišna, Odisej, Kubilaj-kan, Marko Polo, Cervantes, Gogolj, Holderlin, Novalis, Heine, Kafka…
Lutao je kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, od Italije do Švedske, od Češke i Slovačke do Australije, SAD-a i Kanade.
Od Engleske do Irske i Francuske. I opisao sve to u brojnim putopisima.
Susretao je ličke zmijare, imotske silvane, indijanske šamane, prolazio kroz australske pustinje i klanjao se Uluruu, središnjem svetištu Aboriđina, viđao tatarske kulane, sretao kalderske i welške vještice, sjevernoirske teroriste, otkrivao gnostičke uroboruse, tražio kineske i češke alkemičare, uvlačio se u egipatske i helenske labirinte, ulazio u hiperbolične svemire.
Klanjao se zalasku sunca na obali Sjevernog mora.
Jahao je na krilatim magarcima i mirisao stoljetne tajanstvene ruže iz Kine i osvajao tantričke svećenice. Dozivao je astralna tijela i prepuštao se noćnim pustolovinama s eteričkim ženama u Finskoj.
Njegova najnovija knjiga, Savršena čaplja, pisana zadnjih petnaestak godina, žanrovski nije strogo omeđena, zbirka je njegove bastardne proze: ezoteričkih proza, ispovjednih eseja i hijeratskih putopisa.
Iz te vrlo interesantne Tomičićeve knjige, za čitatelje Epohe odabrali smo Naše sveto drveće.
Moja tri oraha u Mekušju imaju veliku energetsku moć. Zorinići, Tvrdinići, Plemići, bili su nekada u ovoj kući.
Kadgod se pojave vještice vidim ih kako lete oko krošnje oraha i sjedaju na njihove grane. Stalno su tu vrane, gavrani, gačci i galice.
Uvijek je bila najvažnija molitva moljena ispod oraha.
Svaki čovjek koji posiječe orah mora biti kažnjen, tako je uvijek bivalo.
Lipa je kao lipa žena. Ona moja u Lici nije tako velika, ali ova u Mekušju dobro se razgranala, a sada raste uz nj i njezina kći, s mjesta gdje je nekada bio dud.
Kada je dud srušen uvijek sam sjedio na njegovom panju.
Moja lipa će skoro procvjetati jer je kraj svibnja i dolazi lipanj, kada ona cvjeta i onda joj cijela krošnja zuji od kukaca kao orgulje.
Svi bumbari, pčele, ose, dolaze se nasrkati njezinog nektara.
Lipa je naše sveto drvo kao i jasen i hrast.
Svakoga dana molim svoju lipu da mi udijeli dio svoje velike energije.
Molim i lozu, i onu jabuku i višnju koju sam ja zasadio.
Bez tih duhovnih bića koja žive u stablima drveća ne bi imalo svoje svijesti.
A ona ju imaju. Anđeli plamsaju živom vatrom, pa i stabla u kojima žive.
U mojoj ulici u Zagrebu stalno sijeku stabla, to su uvijek došljaci koji ne poštuju morfička polja koja kruže oko drveća.
Oni sve uništavaju u Zagrebu. Tako su prvo dvoje njih srušili šljivu, onda je treći čovjek srušio lipu što je bila pokraj šljiva.
Ispred mojih vrata rasla je šljiva i davala nam lijepi hlad.
Otkako su i nju srušili dotepenci, sunce nas hoće spržiti popodne kada je na zapadu.
Ti zločinci ne osjećaju u drveću živi ritam zvijezda i živo srce devet sfera svemira i planeta iako su došli u grad sa sela.
Ti su bili izrodi očito i na selu. Oni ne poštuju teophane.
Upirem svakoga svanuća pogled u svoju lozu i u svoju lipu i s njima mi se javlja nada u svaki novi dan koji dolazi.
Slijedim pravi sinusni val i predajem se zelenilu i nebeskom Lavu i svim božjim ljubavnicima. Primam tako neizmjernu duhovnu moć.
Zato sam tu i zarobljen i tu moram biti. Dobro znam da je Bog um svemira i ja ga ćutim kao vatru u sebi i gorim i plamsam i pretvaram se u pepeo zajedno s onim bestjelesnim inteligencijama koje me oplođuju i drže na životu.
Naučio sam od Indijanaca u Americi moliti s čegrtušama i plesati sveti ples i predajem se tako davno utkanom poretku kao svaki drugi Drhtač i svećenik i žrtvovatelj iz Veda.
Tako iskazujem svoju Objavu.
