Uvodnik
U Europi poplave i nemiri, u Americi orkani i strah, u Africi glad i bijeda, u Hrvatskoj bogataši
Dvjesto najbogatijih hrvatskih obitelji, tisuću najmoćnijih hrvatskih poslovnih ljudi, rang-lista hrvatskih milijunaša, popis imovine naših političara, koliko zarađuju ljudi u medijima, koliko menadžeri, koliko uspješne zaposlene žene, itd. itd… Svako malo, po uzoru na Zapad, u našim medijima osvane bombastičan naslov o najbogatijim poslovnim i ostalim "pernatim" ljudima koji žive – tu među nama. Poruka tih priča je jednostavna, slična je kao ona koju čujete na predavanjima o mrežnom marketingu: I VI SUTRA MOŽETE BITI TOLIKO BOGATI! Jer, ti ljudi žive tu – među nama i netko se često pobrine da svi mi slučajno to ne zaboravimo. Po tim naslovima možemo zaključiti, čak i bez čitanja tekstova o tome kako su zgrnuli svoja bogatstva, da su oni željni popeti se na brdo i viknuti cijelom svijetu: JA SAM BOGAT! Pa što ako su ti ljudi bogati? Uopće me ne zanima njihovo bogatstvo. Što se mene tiče mogu imati i cijeli svijet. Ono što iritira je činjenica da je jedini cilj tih priča isključivo samohvala spomenutih ljudi. Odmah ću im pomoći: Loša reputacija. Još gori PR. Ali, idemo dalje. Jer, što narod ima od njihova bogatstva? Piše li u nekom od tih novinskih napisa, intervjua i fotoreportaža koliko su ti milijunaši uložili svoga bogatstva u neku humanitarnu i društveno korisnu akciju? Nigdje ni slova o tome. Osim obveza prema državi, njima nije do davanja. Njima će trebati još dugo vremena da postanu Onassis, Trump ili Gates… A pitam se hoće li ikada bogataši s ovih naših prostora biti ono što su svjetski bogataši – jednostavni, povučeni intelektualci i humanitarci. Kojemu je svjetskom bogatašu namjera sjesti u najskuplji model Mercedesa i provozati se po svojemu rodnom mjestu? Kojemu svjetskom bogatašu je želja slikati se po medijima i davati izjave o svojim milijunima? Gates se sigurno neće bezrazložno pojaviti u medijima samo kako bi blebetao bezvezne pričice o svome bogatstvu i davao novinarima kopije stanja na svim svojim bankovnim računima. On zna kada i kako se netko treba pojaviti u medijima: kada javnosti ima nešto važno i korisno za poručiti, kao npr. obavijest o otvaranju novih radnih mjesta, o kakvom humanitarnom pothvatu, ulaganju sredstava u zaštitu životinja, u zdravstvo, istraživanja, kada je riječ o nekom revolucionarnom izumu od važnosti za čovječanstvo i slično. 
Trump je, primjerice, na vrlo zgodan način pružio ljudima priliku da nauče ponešto o disciplini i poslovnom ponašanju u njegovu društvu, sudjelujući u njegovu reality showu "The Apprentice", i to s mogućim i vrlo primamljivim ciljem zapošljavanja u njegovoj korporaciji. Pitam se kako se još uvijek nitko od naših milijunaša nije sjetio napraviti nešto slično? I kako to da naši novinari uporno pomažu našim milijunašima u navlačenju mržnje napaćenog naroda na sebe. Jer u svakoj šetnji gradom, na svakoj kavi, kod svakog postolara, krojača, brijača i pekara čuju se iste usputne priče, a u svima njima isti su glavni likovi, koriste se jedne te iste - najgore psovke i goleme količine mržnje upućene su svakodnevno nevidljivim, ali jakim energetskim putovima prema brežuljcima s vilama i voznim parkovima i njihovim vlasnicima. Ljudi najviše vole mrziti bogate. Zato su Meksikanci svojedobno i snimili sapunicu "Los ricos tambien lloran" (I bogati plaču). "Dinastija" i "Dallas" imali su sličnu poruku - približiti svijetu isprazan život bogataša kojima sve njihovo bogatstvo nije bilo dovoljno da budu uistinu ispunjeni zadovoljstvom i srećom. Na taj način autori tih vrlo gledanih sapunica, svjesno ili nesvjesno, spriječili su ljude da u tolikoj mjeri isijavaju mržnju prema bogatima i slavnima. Nesretne ljubavi, rastanci, odmazde, ucjene, krađe, sumnje, špijunaže, razne vrste droga, kriminal, ubojstva, prijevare, bolesti, pogibije i suze bile su u svakoj epizodi vješto izmiješane s osunčanim kalifornijskim proplancima, stjenovitim obalama punim osunčanih ljudi na koktelima i domjencima u bijelim odorama, omamljenih mirisima najskupljih parfema, okupljenih oko luksuznih bazena, u vrtovima skupocjenih vila, s čestim valjanjima po svilenim i satenskim plahtama u krevetima s baldahinom u predsjedničkim i kraljevskim interijerima, dugim kupkama u raskošnim kadama uz mirisne svijeće s kratkotrajnim i licemjernim osmjesima. Publika voli ravnotežu, jer upravo njome autor zadržava pozornost publike. Uz tu ravnotežu čuju se komentari gledatelja: "Svako zlo za neko dobro! Tko visoko leti – nisko pada! Tako im i treba", itd.
Ljudi vole sreću u nesreći i nesreću u sreći, ali kada im se čini da netko ima samo jedno – nesreću ili sreću – tada su nemilosrdni. Priče o bogatima priče su o pretjeranoj sreći koje čitatelji čitaju s gnušanjem. U zemlji u kojoj još uvijek ima mnogo više siromašnih od bogatih licemjerno je stalno pisati o bogatima. Zašto se ne napravi popis najgladnijih, najsiromašnijih, najobespravljenijih, najbolesnijih i najnemoćnijih Hrvata, pa neka osvanu naslovi u tiskovinama koji će napokon nešto promijeniti u našem društvu. Tu i tamo humanitarnim telefonima i našim pozivima mi prosječni ljudi svi zajedno pridonosimo boljitku onih kojima je naša pomoć potrebna. Ali smatram da je takvih akcija - kakve su bile "Svako dijete treba obitelj", "Dajmo da čuju", i još neke druge - još uvijek premalo. Kada bi naši vrli bogataši bili humanitarno senzibilniji, onda bi svaki mjesec mogli otvoriti neki novi vrtić, školu, zabavno-rekreacijski centar za mlade, nove domove za umirovljenike, nove ambulante… to za sada možemo samo sanjati, a naslovi koji bi glasili: "10.000 hrvatskih beskućnika" ili "300.000 nezaposlenih", ili "U Hrvatskoj sve više psihičkih bolesnika", "Naša gladna djeca", "Život u minusu", "Hrvatska na leasing", "Od hipoteke do hipoteke", "Kako prodati dušu", "Biti star, bolestan i prosjačiti", "Studenti gube motivaciju za znanstvenim napredovanjem", "Moralna propast našeg društva"… još uvijek nisu dovoljno privlačni ni novinarima ni, nažalost, čitalačkoj publici. Mediji će ipak češće pisati o onima o kojima imaju već gotove priče, životopise i fotografije, a iz godine u godinu samo dodaju po koji milijun našim milijunašima na iznos od prošle godine, a nama serviraju jedne te iste priče. Vrtimo se u krug. Agresija je zavladala vremenom i prostorom. Ostatak je osuđen na ustrajnost, borbu i nadanje - na strpljenje i nalaženje mira u kolijevci individualizma. Rivalstvo ne može ići pod ruku sa zajedništvom. Odmjeravanje snaga, natjecanje i hvalisanje ne može nam pružiti lijepe društvene trenutke. Pranje skupog automobila ispred kuće, kako bi ga vidjeli susjedi, nije način za nalaženje prijatelja - već neprijatelja - u vlastitom susjedstvu. Zidanje dvorca ili vile na šumovitim proplancima, nije način za zbližavanje s društvom - već za udaljavanje od njega. Zato svjetski milijarderi - znajući sve to - i žive na periferijama, u selima i zaseocima i to na adresama koje nisu dostupne niti u telefonskim imenicima, niti u turističkim vodičima. Ako se u nekim medijima i pojavi fotografija imanja Brad Pitta i Angeline Jolie ili Davida i Victorije Beckham, to je gotovo uvijek fotografija snimljena iz ptičje perspektive, iz grmlja ili prikrajka, velikim teleobjektivima, a ne izbliza, u stilu - uđite i snimite naš život - mi smo tu za vas - jer ste vi to tražili. Voajerizam je opasan i vrlo nemoralan sport. Ulaženje u tuđe živote s namjerom kasnijeg kritiziranja i pljuvanja, krajnje je neukusan posao, a za čitatelje, slušatelje ili gledatelje takvi sadržaji izazivaju najblaže rečeno prezir. Kad je već tako - otvorimo školu za ponašanje milijunaša i osigurajmo joj prijenos na nekoj od lokalnih TV postaja, izdajmo knjigu o ponašanju bogataša, uz nju CD i DVD, otvorimo fond za ulaganje u muzej o hrvatskim bogatašima, oblijepimo sve gradove i sela njihovim posterima i pokrenimo nastavni predmet u osnovnim i srednjim školama koji će se zvati: povijest hrvatskog bogatstva (na svu sreću, ta povijest nije duga - traje od 1990. godine na ovamo, pa se lako pamti). Osigurajmo sve lože u kazalištima i sve pozivnice na prestižne izložbe, festivale i koncerte, za naše bogataše, a siromaštvo, jad i bijedu ostavimo tamo gdje jesu, jer ionako su hrvatskoj javnosti potpuno nezanimljivi i neatraktivni kao brandovi. Blake Carrington je zakon! Europu potresaju nemiri i poplave, Ameriku razaraju tornada i strah od Bin Ladena, Afriku ubija glad, a Hrvatsku divlji kapitalizam kakav svijet još nije doživio.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon))))))
