Početna stranica

Uvodnik

Otto Reisinger

Mirko Ilić

Edvin Jurin

Marko Pekica

Boris Ljubičić

Nela Milijić

Douglas Holt

Davor Bruketa

Zvonimir Pavlek

Goran Hržić

Isabela Bonyjaj

Elia Patricia Pekica Pagon

Lonely Planet

Edo Osredečki

Slavica Marković

Nikica Petrak

Burton Morris

Slavko Antunović

Milorad Bibić Mosor

Vladimir Kos

Zlatko Tomičić

Josip Špehar

Leonardo Blažević

Između lirsko-poetskoga i sarkastično-grotesknoga u crtežu, skulpturi i pjesmi Vanje Radauša

Piše Slavica MARKOVIĆ
Radauš je nacrtao više od svih hrvatskih kipara 19. i 20. stoljeća zajedno. Crtanjem se bavi kontinuirano u različitim okolnostima i prigodama, uz kiparenje, modeliranje, pisanje. Njegov sigurni, autentično kiparski crtež u rasponu je od čistih linearnih izraza do dramatičnih gestualnih kompozicija u kojima se linija rastače u slikarsku mrlju. Zbog specifične kakvoće, izvanredne kvalitete izraza, crtež je izdvojiv iz njegova opusa kao samostalna, samodostatna cjelina, neovisna o njegovu kiparstvu. Studijska izložba u Kabinetu grafike, kroz tri srodna umjetnička govora: crtež , malu skulpturu i pjesmu prezentira ženski lik, koji je bio u fokusu Radauševih likovnih i umjetničkih interesa posebice u prvom desetljeću njegova stvaranja. Crtež dominira postavom, dok je skulptura i poezija tek komparativna pratnja i prigoda da usporedimo njihov jezik i stil.

Vanja Radauš kompleksna je umjetnička osobnost 20. stoljeća. Po obrazovanju kipar, po djelu medaljar, crtač, slikar, grafičar, pjesnik i književnik, fotograf, numizmatičar, etnolog, povjesničar umjetnosti. Krleža ga naziva posljednjim renesansnim enciklopedijskim tipom umjetnika u našoj sredini.

Rodio se 29. travnja 1906. godine u Vinkovcima, kao treće dijete oca Franje i Terezije rođene Andress. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnome gradu.
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao je kiparstvo u klasama profesora Rudolfa Valdeca, Roberta Frangeša Mihanovića i Ivana Meštrovića od 1924. – 1930. godine.
Po završetku studija, 1931. godine boravi u Parizu. Od 1931. godine izlaže s grupom Zagrebačkih i Hrvatskih umjetnika. 1932. godine postaje član grupe Zemlja i izlaže do njihove zabrane 1935. U razdoblju između 1937. i 1939. godine kraće boravi u Parizu, putuje Italijom. Svoj prvi javni spomenik izradio je u suradnji s Jozom Turkaljem za groblje Mirogoj 1939. godine /Spomenik borcima I. svjetskog rata/. Iste godine u galeriji Ulrich u Zagrebu imao je prvu samostalnu izložbu skulptura, crteža i akvarela. Od 1940. godine nastavnik je na Obrtnoj školi u Zagrebu. U periodu nakon Akademije do priključenja partizanskom pokretu nastaju brojni izvrsni crteži: angažiranoga stava ( za vrijeme djelovanja u grupi Zemlja ) ciklus Dance macabre reminiscencije na građanski rat u Španjolskoj i anticipacije zla koje tek slijedi, te izvanredni crteži djevojčica, djevojaka i žena, aktovi i portreti iz bliskoga okruženja. U proljeće 1943. godine odlaskom na Žumberak, potom Liku, Baniju, Kordun, priključuje se partizanskom pokretu i antifašističkoj borbi. Vodi partizanski crtački dnevnik, radi drvoreze i linoreze za grafičku mapu Mi pamtimo. Na Kongresu kulturnih radnika izlaže crteže, akvarele i linoreze. Za člana Prezidijuma ZAVNOH- a izabran je1944. godine.

Nakon oslobođenja sudjeluje na izložbama umjetnika partizana, udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, te na revijalnim izložbama hrvatske i jugoslavenske umjetnosti u zemlji i inozemstvu. Od proljeća 1945. godine, redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1947. postaje pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) i dobiva naslov majstora kipara. Zastupao je jugoslavensku umjetnost na XXV bijenalu u Veneciji 1950. godine. Izradio je niz spomenika borcima NOB- e : u Titovoj Korenici, Srbu, Orahovici, Puli, Jadovnu, Pakracu, Bujama, Karlovcu, Bijelim potocima i drugdje. Zatim brojne javne spomenike: u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima ( Petrica i galženjaki, Bacač diska, te biste Dragutinu Domjaniću, Vatroslavu Lisinskom, Matku Laginji, Ivanu Zajcu, Milki Trnini… u Zagrebu, Spomenik Franji Krežmi, te biste Franji Kuhaču, Jagodi i Ćiri Truhelki, Adolfu Waldingeru, Paji Kolariću u Osijeku, Spomenik Josipu Kozarcu, te bistu A. M. Relkoviću u Vinkovcima i drugdje. U Zagrebu organizira nekoliko važnih izložaba koje prezentiraju njegove najvažnije kiparske cikluse: 1958 / 59 u Umjetničkom paviljonu izlaže kiparski ciklus Tifusari reminiscencije na ratna stradanja i likove suboraca. 1961. godine ciklus Panopticum Croaticum koju posvećuje tragediji hrvatske inteligencije. Skulpture pod nazivom Čovjek i kras, izlaže 1964, a 1966. godine izlaže voštane plastike pod nazivom Krvavi fašnik.

U Salonu ULUH, i u Kabinetu grafike organizirao je izložbe akvarela i crteža.