Nikica Petrak
Izložba profesora
Piše
Nikica PETRAK
Čini se, na prvi pogled, da je jednostavno napisati konvencionalni pozdrav jednoj izložbi profesora, likovnih umjetnika, ujedno i nastavnika koji se trude oko umjetničke naobrazbe odraslih ljudi, njihovih amaterskih, ljubiteljskih darovitosti i sklonosti: puno je važnije, međutim, zapitati se što takve ljude koji izvan umjetnosti imaju svoju već utvrđenu profesiju, tjera da slikaju, modeliraju, «peku» svoju keramiku, ili još točnije, što žele naučiti tehnike uz pomoć kojih bi njihova urođena sklonost umjetničkom oblikovanju dobila uz dar još i vještinu, onu okretnost ruke između osjećaja i razuma, s kojom će sami probiti granice svog početnog ili još nesigurnog bavljenja nekom od umjetničkih disciplina.
To je, naravno smisao svake «škole»: to je, ujedno, i smisao postojanja Centra za likovni odgoj grada Zagreba, smještenog u kući koja je nekad pripadala Jozi Kljakoviću, slikaru koji se zajedno s Ivanom Meštrovićem tako često spominje u likovnim i političkim nacionalnim zbivanjima između dva svjetska rata u XX. stoljeću. Danas je već pomalo teško govoriti o njemu kao o nekom izuzetnom umjetniku, ali evo, taj Centar postoji, postoji u nekad njegovoj kući i nosi njegovo ime, u jednom od čarobnijih dijelova Zagreba, na Rokovom perivoju, te se tamo okupljaju ljudi svih životnih dobi i zanimanja, ne bi li od svojih profesora kao onih upućenijih u tajne slikarskog, kiparskog ili nekog drugog umjetničkog zanata, doznali nešto što još ne znaju, ili im za njihov samouki dar treba stanovita orijentacija.
Centar, dakako, priređuje i izložbe svojih učenika, koje su s obzirom na dobar glas te škole često pravi društveni događaji. Centar, također, priprema i one koji se žele uputiti u likovne umjetnosti kao svoju pravu profesiju i životno opredjeljenje, što više nipošto nije amaterska stvar. Međutim, sada je riječ o izložbi profesora, dakle učitelja, koji se na taj način predstavljaju ne samo svojim učenicima, nego i širokoj likovnoj javnosti. Svi oni, tko manje, a tko više, imaju već otprije svoje javno ime, i ne samo u jednoj disciplini. U široj likovnoj javnosti poznatan su imena Vjere Lalin, autorice ozbiljnog, samorazvojnog i poznatog crtačkog opusa, ali ona je pored toga i sjajna, inovativna ilustratorica dječjih knjiga. Likovnoj kritici uopće neće biti nepoznato ime Ivana Stančića, zapravo autentičnog likovnog moderniste, koji je mlađoj publici još poznat i kao rock-glazbenik. On će svojim đacima zacijelo donijeti nezaobilazni dah nekompromisne suvremenosti. Rade Jarak, možda danas poznatiji kao književnik, odjednom se otkriva i kao likovni umjetnik posve jasne težnje.
Bilo bi pretenciozno upustiti se naprečac u nekakvu stručnu ocjenu vrlo ekspresivne keramike Dunje Kohn Mirković, ali sve što ona pokazuje, govori nam kako svoje učenike zna naučiti oblikovanju one prvobitne gline i kako se «ta stvar peče».
Nema sumnje da Nikola Plečko može svoje đake naučiti što da rade sa svojim prstima pred osnovnim materijalom iz kog se potom oblikuje skulptura: prvo ljudski lik, a zatim koje mu drago stvorenje iz mašte. Isti pristup vrijedi i za radove Nele Gruden s ozračjem metafizike kao i za spontane lirske apstrakcije mlađeg Nikše Lalina.
Kome god oni pokazivali ono što znaju, taj od njih kao nastavnika neće otići prevaren.
Ova izložba rezultat je rada što ga profesori nužno dijele sa svojim učenicima: takvo njihovo kreativno uzajamno prožimanje zove se inače «kultura», likovna kultura ako hoćete, a nema sumnje da je ljudima koji traže svoj izraz, pa i cijelome gradu koji pretendira na takvu kulturu, nešto takvo potrebno. U vrijeme kad se klasične likovne discipline pomalo povlače pred konceptima i zamislima za koje u stručnoj likovnoj kritici postoje već nebrojena imena i nazivi, ljudi i dalje imaju potrebu naučiti kako se, u biti, iz vlastitog unutrašnjeg poticaja dolazi do nekog oblika.
Netko uvijek u ruke uzima boju, glinu, tvar, prostor i volumen i vlastiti osjećaj za njih. Tome, prirodno, služi i ova izložba, to je njezina svrha....
